Josip Josef Mayer

Filmovi o hrvatskoj dijaspori: priče koje moraju biti ispričane Ponekad se pitam koliko je životnih priča hrvatskih iseljenika ostalo neispričano. Koliko ih je ostalo zapisano samo u sjećanjima naših roditelja i djedova, u starim fotografijama koje godinama stoje u obiteljskim albumima, u pismima koja se čuvaju u ladicama i u razgovorima koji se vode kada se obitelj ponovno okupi. Svaka od tih priča ima svoju posebnu težinu. Iza svakog odlaska iz Hrvatske stajao je čovjek sa svojim nadama, strahovima i planovima. Netko je otišao jer nije vidio budućnost u svojoj zemlji, netko je tražio posao i bolji život za svoju obitelj, a netko je jednostavno želio pokušati nešto novo. Mnogi su mislili da odlaze samo na nekoliko godina, a onda su od tih nekoliko godina nastala desetljeća. Kada danas govorimo o hrvatskoj dijaspori , često govorimo o brojkama. Govorimo o tome koliko Hrvata živi izvan Hrvatske i u kojim zemljama. Međutim, iza svake brojke nalazi se jedna obitelj i jedan životni p...

Zašto Hrvatska treba državnike, a ne samo političare Hrvatska danas ne pati od nedostatka političara. Pati od nedostatka državnika. Političar razmišlja do sljedećih izbora. Državnik razmišlja do sljedeće generacije. Političar traži parolu koja će mu donijeti glasove. Državnik traži rješenje koje će donijeti rezultat, čak i kada to rješenje nije popularno. Ta razlika nije stilska. Ona je sudbinska za budućnost Hrvatske . Improvizacija više nije dovoljna Vođenje grada, županije ili države danas je složeniji posao nego ikada. Gradonačelnik više ne odlučuje samo o komunalnim temama. On se suočava s europskim fondovima, energetskom krizom, demografskim padom, digitalizacijom uprave i pritiskom medija u realnom vremenu. Ministar više ne može računati samo na stranačku podršku. Mora razumjeti javne financije, međunarodne odnose, pregovaračke procese u Bruxellesu i očekivanja građana koji svaku odluku vide i komentiraju istog dana. U takvom svijetu improvizacija je luksuz koji ...

Šutnja,mito i korupcija su Smrt društva i gospodarstva Gospođu Nadu Landeka poznajem dugi niz godina iz portala HRVATSKI GLAS BERLIN. Oboje smo se tada, kao i danas, zauzimali za isto - poštenu, uređenu i lijepu Hrvatsku. Razlika je samo u godinama. Nekad smo bili mlađi. Mi iz dijaspore se moramo konačno upitati: Kamo ide naš teško zarađeni novac? Naša djeca nisu rođena da ih se u Hrvatsku poziva na iskorištavanje. Pozvana su da grade uređeniju i ljepšu budućnost. A to se ne gradi šutnjom . Iz svega se kristalno vidi jedno: radno iskustvo današnjih političara više nije dovoljno. Iskustvo je nezamjenjivo. Ali odluke koje se danas donose traže puno više od političkog staža. Traže strateško razmišljanje, pregovaranje, upravljanje, poznavanje javnih financija i odgovornu komunikaciju. Toga nema. Nada je najavila: "Za nekog Grad razvoja i prosperiteta, za nekog oaza mira, a za nekog neprekidna borba. Sutra u ovo vrijeme objavit ću članak od kojeg ćete se smrznuti..." P...

 NE GRADIMO SAMO KUĆE  GRADIMO RAZLOG ZA POVRATAK. Što ako problem hrvatske demografije ne gledamo više samo kroz brojke? Iskusnoj ulagačkoj dijaspori ne trebaju poticaji - trebaju im kuće i stanovi da ODMAH mogu ulagati.Drugo su početnici, njima financije itekako trebaju.Hrvatska mora hitno pošteno za sve pravedno doraditi svoj cjeloviti ulagački program. Umjesto pitanja „Zašto se ljudi ne vraćaju?“ postavimo drugo:„Što im možemo ponuditi da se požele vratiti?“Evo mog prijedloga i izazova.Zamislimo da Hrvatska odabere jedno područje gdje se povezuju tri grada, njihova prigradska naselja i okolna sela. Ne da se briše identitet, nego da zajednički planiraju razvoj.I onda krenimo graditi mjesto za povratak. 🏡 1. Kuća koja je stvarno dom Izgradimo moderna naselja s modularnim i montažnim kućama za obitelji koje se žele vratiti iz inozemstva. Ne tipske kuće na papiru, nego pravi domovi - različite veličine, vlastita parcela, vrt, prostor za djecu. I posebno važno: na...

AKO TOLIKO VOLE HRVATSKO ISELJENIŠTVO ZAŠTO GA DESETLJEĆIMA GUBE Ako toliko vole hrvatsko iseljeništvo – zašto ga desetljećima gube? Piše:Josip Josef Mayer Čitam članak Večernjeg lista s akademkinjom Jasnom Čapo, meni vrlo dragom i aktivnom osobom koja se godinama bavi hrvatskim iseljeništvom i migracijama. I ponovno se pitam ono što se pitam već više od trideset godina, koliko pratim hrvatsku iseljeničku politiku: Što se to zapravo događa u Hrvatskoj? I sam sam nekada bio suradnik Večernjeg lista, kao i nekih drugih lokalnih i iseljeničkih medija. Pisao sam i govorio o odnosu Hrvatske prema svojim ljudima izvan domovine. I zato danas teško mogu šutjeti. Godinama slušamo iste priče: treba poticati dopunske škole i učenje hrvatskog jezika, povezivati domovinu i iseljeništvo, privlačiti ulaganja, poticati povratak i popravljati demografsku sliku Hrvatske. Sve to zvuči dobro. Ali nakon toliko godina čovjek se mora zapitati: gdje su rezultati? Jer nije dovoljno govoriti o...

Dok se svijet dijeli, evo lekcije koja nam treba! Svjedočimo vremenima nezapamćenih geopolitičkih i državnih podjela. Karte se ponovno crtaju, granice se zatvaraju, a svijet se dijeli. Dok veliki lideri vode svoje političke igre, u meni se budi ono najvažnije pitanje: Gdje je u svemu tome nestao čovjek? Povijest nas uči velikim lekcijama. Sjetimo se samo Njemačke nakon Drugog svjetskog rata – država je bila sravnjena sa zemljom. Ali kako su se podigli? Država je osigurala financije i materijalna sredstva, a građani su se okupili oko stručnih ljudi i dali ono najvrjednije – svoje radne ruke. Gradile su se ambulante, škole, javni objekti. Radilo se za zajednicu, bez kalkulacije. Nekada su ljudi imali manje, ali su bili spremniji dati više za opće dobro. A pogledajte nas danas. Živimo u vrijeme stalnih najava novih ratova, divljanja cijena i velike skupoće hrane i goriva. U ovakvim kriznim vremenima, pitanje zajedništva i solidarnosti postaje ključno gospodarsko i socijalno pitanje ...

Kuda ide ovaj svijet? 🌍 Svjedočimo vremenima nezapamćenih geopolitičkih i državnih podjela. Karte se ponovno crtaju, granice se zatvaraju, a svijet se dijeli na "naše" i "njihove". Dok veliki lideri vode svoje političke igre, u meni se budi samo jedno, ono najvažnije pitanje: Gdje je u svemu tome nestao čovjek? Povijest nas uči velikim lekcijama ako želimo gledati. Sjetimo se samo Njemačke nakon Drugog svjetskog rata – država je bila sravnjena sa zemljom, gotovo potpuno razrušena. Ali kako su se podigli? Država bi osigurala financije i materijalna sredstva, a građani bi se okupili oko stručnih ljudi i dali ono najvrjednije – svoje radne ruke. Tako su se gradile ambulante, škole, krovovi gradskih mrtvačnica, ali i susjedne štale. Radilo se za zajednicu, radilo se za susjeda, bez kalkulacije i bez pitanja "koliko će meni netko to platiti?". Nekada su ljudi imali manje, ali su bili spremniji dati više. Ljude je držala zajedno čista ljudskost i solidarno...