Direkt zum Hauptbereich

AKO TOLIKO VOLE HRVATSKO ISELJENIŠTVO ZAŠTO GA DESETLJEĆIMA GUBE

Ako toliko vole hrvatsko iseljeništvo – zašto ga desetljećima gube?

Piše:Josip Josef Mayer

Čitam članak Večernjeg lista s akademkinjom Jasnom Čapo, meni vrlo dragom i aktivnom osobom koja se godinama bavi hrvatskim iseljeništvom i migracijama. I ponovno se pitam ono što se pitam već više od trideset godina, koliko pratim hrvatsku iseljeničku politiku:

Što se to zapravo događa u Hrvatskoj?

I sam sam nekada bio suradnik Večernjeg lista, kao i nekih drugih lokalnih i iseljeničkih medija. Pisao sam i govorio o odnosu Hrvatske prema svojim ljudima izvan domovine. I zato danas teško mogu šutjeti.

Godinama slušamo iste priče: treba poticati dopunske škole i učenje hrvatskog jezika, povezivati domovinu i iseljeništvo, privlačiti ulaganja, poticati povratak i popravljati demografsku sliku Hrvatske.

Sve to zvuči dobro.

Ali nakon toliko godina čovjek se mora zapitati: gdje su rezultati?

Jer nije dovoljno govoriti o povratku. Treba stvoriti uvjete da se čovjek može vratiti.

Danas se dio iseljenika i njihovih potomaka želi vratiti u Hrvatsku. Među njima su obrazovani ljudi, poduzetnici i oni koji su u inozemstvu stekli znanje i iskustvo. A onda nerijetko naiđu na sustav u kojem diploma, iskustvo i znanje nisu dovoljni.

I tu dolazimo do hrvatskog paradoksa.

Godinama govorimo kako su nam iseljenici potrebni, a kada se neki od njih pokušaju vratiti, često im sami stvaramo prepreke.

Pitam se zato: jesmo li mi doista željeli njihov povratak ili smo samo željeli lijepo govoriti o njemu?

Poseban je problem što se hrvatsko iseljeništvo često promatra kao jedna velika, homogena skupina. A ono to nije.

To su ljudi različitih generacija, političkih uvjerenja, obrazovanja, iskustava i razloga zbog kojih su njihovi preci ili oni sami napustili Hrvatsku. Netko govori savršeno hrvatski, netko ga tek uči. Netko je Hrvatsku napustio prije pola stoljeća, netko prije nekoliko godina.

Zato nije dovoljno reći: „Vratite se.“

Treba reći: „Evo što vas čeka kada se vratite.“

Kako ćete priznati diplomu? Gdje možete raditi? Kako ćete pokrenuti posao? Kako će vaša djeca učiti hrvatski? Kome se možete obratiti?

Na ta pitanja trebaju odgovarati institucije, a ne sami povratnici.

Jer čovjek se ne vraća samo zbog domoljubnog osjećaja. Vraća se ako može normalno živjeti, raditi i svojoj obitelji osigurati budućnost.

I zato se nakon više od trideset godina praćenja hrvatske iseljeničke politike više ne pitam toliko voli li Hrvatska svoju dijasporu.

Pitam nešto puno konkretnije:Je li Hrvatska spremna svoju dijasporu doista prihvatiti?

Ako jest, onda to više ne treba dokazivati riječima, konferencijama i političkim govorima.

Treba dokazati djelima.

Jer hrvatsko iseljeništvo nije statistika.

To su ljudi.

I ako ih već desetljećima pozivamo da se vrate, bilo bi krajnje vrijeme da im Hrvatska umjesto zatvorenih vrata počne otvarati vrata.

U protivnom ćemo se još dugo pitati zašto odlaze – i zašto se ne vraćaju.

Deutach:

Wenn Kroatien seine Diaspora so sehr liebt – warum verliert es sie dann seit Jahrzehnten?

Von: Josip Josef Mayer

Ich lese den Artikel im Večernji list mit der Akademikerin Jasna Čapo, einer Person, die ich persönlich sehr schätze und die sich seit vielen Jahren intensiv mit der kroatischen Diaspora und Migration beschäftigt.

Und wieder stelle ich mir eine Frage, die mich seit mehr als drei Jahrzehnten begleitet, seit ich die kroatische Auswanderungs- und Diasporapolitik beobachte:

Was geschieht eigentlich in Kroatien?

Auch ich war früher Mitarbeiter des Večernji list sowie anderer lokaler und kroatischer Medien im Ausland. Ich habe über das Verhältnis Kroatiens zu seinen Menschen außerhalb der Heimat geschrieben und berichtet. Deshalb fällt es mir heute schwer, einfach zu schweigen.

Seit Jahren hören wir dieselben Versprechen: Die Ergänzungsschulen und das Erlernen der kroatischen Sprache sollen gefördert werden. Die Verbindung zwischen Heimat und Diaspora soll gestärkt werden. Investitionen sollen gefördert und die Rückkehr von Auswanderern unterstützt werden. Gleichzeitig soll die demografische Situation Kroatiens verbessert werden.

Das alles klingt gut.

Aber nach so vielen Jahren muss man sich fragen:Wo sind die Ergebnisse?

Denn es reicht nicht, über Rückkehr zu sprechen. Man muss auch die Bedingungen schaffen, unter denen Menschen tatsächlich zurückkehren können.

Heute gibt es Auswanderer und Nachkommen von Auswanderern, die nach Kroatien zurückkehren möchten. Darunter sind gut ausgebildete Menschen, Unternehmer und Menschen, die im Ausland wertvolle Erfahrungen und Wissen gesammelt haben.

Und dann stoßen sie nicht selten auf ein System, in dem Ausbildung, Berufserfahrung und Wissen allein nicht ausreichen.

Hier zeigt sich der kroatische Widerspruch:

Seit Jahren sagen wir, dass wir unsere Diaspora brauchen. Doch wenn einige von ihnen tatsächlich zurückkehren wollen, schaffen wir ihnen selbst neue Hindernisse.

Da stellt sich die Frage:Wollten wir ihre Rückkehr wirklich – oder wollten wir nur gut über sie reden?

Ein weiteres Problem ist, dass die kroatische Diaspora häufig als eine einzige, homogene Gruppe betrachtet wird.

Doch das ist sie nicht.

Sie besteht aus Menschen verschiedener Generationen, politischer Überzeugungen, Bildungswege, Erfahrungen und Lebensgeschichten. Manche sprechen perfekt Kroatisch, andere müssen die Sprache erst lernen. Manche Familien verließen Kroatien vor Jahrzehnten, andere erst vor wenigen Jahren.

Deshalb reicht es nicht zu sagen:„Kommt zurück!“

Man müsste vielmehr sagen:„Das erwartet euch, wenn ihr zurückkommt.“

Wie werden eure Abschlüsse anerkannt? Wo könnt ihr arbeiten? Wie könnt ihr ein Unternehmen gründen? Wie können eure Kinder Kroatisch lernen? An wen könnt ihr euch wenden?

Auf diese Fragen müssen die Institutionen Antworten geben – nicht die Rückkehrer selbst.

Denn ein Mensch kehrt nicht allein aufgrund patriotischer Gefühle zurück. Er kehrt zurück, wenn er in seiner Heimat leben, arbeiten und seiner Familie eine Zukunft aufbauen kann.

Nach mehr als drei Jahrzehnten, in denen ich die kroatische Diasporapolitik beobachte, frage ich deshalb nicht mehr nur:Liebt Kroatien seine Diaspora?

Ich stelle eine viel konkretere Frage:

Ist Kroatien tatsächlich bereit, seine Diaspora aufzunehmen?

Wenn die Antwort „Ja“ lautet, dann sollte man das nicht länger nur mit Konferenzen, politischen Reden und großen Worten beweisen.

Dann muss man es durch Taten beweisen.

Denn die kroatische Diaspora ist keine Statistik.

Es sind Menschen.

Und wenn man diese Menschen seit Jahrzehnten zur Rückkehr auffordert, wäre es höchste Zeit, dass Kroatien ihnen nicht nur Worte, sondern tatsächlich offene Türen bietet.

Sonst werden wir uns noch lange fragen, warum Menschen Kroatien verlassen – und warum so wenige zurückkehren.

#JosipJosefMayer

#Kroatien #KroatischeDiaspora #Auswanderung #RückkehrNachKroatien #Demografie #DemografischeErneuerung #KroatenImAusland #Heimat #KroatischeSprache #Rückkehrer #Diaspora #Migration #KroatienUndDiaspora #Hrvatska #HrvatiUIseljeništvu #Povratak #Demografija

 

Kommentare

Beliebte Posts aus diesem Blog

ŠTO MOŽE UČINITI UZ DIJASPORU GRAD BIOGRAD NA MORU-MOGU I MORAJU UČINITI I PREOSTALI HRVATSKI GRADOVI!

Ovo je naš prvi korak u stjecanju biogradske diplome u svijetu! Kolumnist: Josip Josef Mayer Povijest nas obvezuje. A sadašnjost nas testira. Biograd na Moru, srednjovjekovni kraljevski grad utemeljen još u 9. stoljeću, nije isti simbol hrvatske povijesti i identiteta – danas postaje primjer kako se odgovorno i strateški razmišlja o budućnosti. Dok mnogi hrvatski gradovi i općine i dalje pasivno promatraju demografski pad iseljavanja, Biograd na Moru odlučio je djelovati. Od povijesnog identiteta do moderne strategije Gradi koji je nekoć bio krunidbeno mjesto hrvatskih kraljeva danas gradi novu viziju – onu u kojoj dijaspora nije samo emotivna poveznica, već ključni razvojni resurs. Biograd na Moru aktivno radi na demografskoj revitalizaciji kroz konkretne i inovativne projekte povezivanja s iseljeništvom. Posebno se ističe usmjerenost na potomke hrvatskih iseljenika iz Južne Amerike – ljude koji nose hrvatsko podrijetlo, ali traže priliku, sigurnost i perspektivu. Proj...

NE TRAŽIMO PRIZNANJA-TRAŽIMO DJELOVANJE: POSTANITE AMBASADORI HRVATSKE BUDUĆNOSTI!

Ne tra žimo priznanja-tražimo djelovanje:Postanite ambasadori Hrvatske budućnosti! Kolumna.Josip Josef Mayer Gospodin Kruno Kajić , kako sam kaže, u zlatnim je godinama. I moja malenkost – još dvije pa 80. U tim godinama više ne tražimo titule, zahvalnice ni odličja. Jer što bi mi s njima? Ona ne zatvaraju krug – ona ga otvaraju . Ona obvezuju. Tjeraju na još više rada , još više odgovornosti. I zato se prirodno nameće pitanje: možemo li još? Naš odgovor je jasan – možemo. I moramo. Naša najveća zahvalnica nije priznanje na papiru. Naša zahvalnica je što smo postali ambasadori Udruge Marshall plan za Hrvatsku. Ambasadori jedne ideje koja povezuje Domovinu i dijasporu. Ideje koja vjeruje da Hrvatska, uz mlade, obrazovane i hrabre ljude, može i mora napredovati. Cijeli svoj život, od stvaranja hrvatske države, nismo izlazili na ulice , nismo protestirali niti galamili . Naš put bio je drugačiji – rad, disciplina i ideja . U dijaspori smo stvarali, razmišljali, pisali. Nudi...

MOJE OTVORENO PISMO VLADI RH I HRVATSKOM SABORU!

Poziv na zajedništvo i novi početak između domovine i dijaspore! Tekst:Josip Josef Mayer Osobno sam jedan od onih koji su, s trbuhom za kruhom, napustili Hrvatsku davnih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Danas mi je 77 godina i već 62 godine živim u Njemačkoj, uvjek povezan sa Hrvatskom. Tijekom tog dugog razdoblja pratim hrvatsku iseljeničku politiku — više od 30 godina. Nažalost, moram reći da ona nije uvijek bila usklađena s interesima ni hrvatske države ni nas u dijaspori. Zato danas pišem ovo otvoreno pismo – ne iz kritike, nego iz brige i ljubavi prema Hrvatskoj. Poziv Vladi RH, Hrvatskom saboru i medijima Molimo Vladu Republike Hrvatske, Hrvatski sabor, kao i sve lokalne i iseljeničke medije i portale, da podrže i predstave našu inicijativu – rad i djelovanje udruge „Marshall plan za Hrvatsku uz dijasporu “. 
 Na š a je udruga ve ć razvila niz platformi, a jedna od najvažnijih je CRO GREN – proizvodnja zdrave hrane , koja se upravo predstavlja po hrvatskim županij...