Josip Josef Mayer

Tko to koči ideji gospođe Tuga Tarle već godinama o izgradnji Muzeja hrvatskog iseljeništva u Rijeci! Tekst i Foto:.Josip Josef Mayer Podsjetimo se malo,- već preko 20 godina gospođa Tuga Tarle potiče vrlo važan projekt pod naslovom "Muzej hrvatskog iseljeništva u Rijeci".Pa nije jasno tko to koči tolike godine u izgradnji tako vrijednog i vrlo važnog objekta, koji bi služio uz razne programe i kao centar za okupljanje hrvatskog iseljeništva i kao Muzej za okupljanje vrijedne iseljeničke povjesne arhive, upravo tako kako je to već gospođa Tuga Tarle opisala, prije dugo godina u svom pripremljenom elaboratu.     Osobno gospođu Tugu pratim od samog početka još dokle je svoju ideju objavljala u forumu pod skračenicom SIGMa, odnosno o izgradnji Muzeja hrvatskog iseljeništva u Rijeci na švicarskom portala Croatia ch od 2004 godine do današnjeg dana.  I ovo pišem sa velikim žarom i ljubavlju na spram Domovini hrvatskom iseljeništvo, uz želju i nadu da nas se konačno u Do...

  Uz više srca za starije osobe oživimo naša sela,mjesta i rualna područja! Već duže vremena se govori i piše da bi nam trebala sela,mjestai i rualna područja oživjeti te, da bi nam trebalo na tom području obavezno nešto radno učiniti turistički i gospodarski.Na žalost ništa od toga ili vrlo malo se natim područjima do sada događa radno. Ovdje mislim posebno uz  više srcem za starije osobe,  na izgradnju budućih ugodnih i udobnih starački domova,na selima,u rualnim područjima i tamo gdi je got takova izgradnja  moguće.Sagraditi takove objekte novije kombinirane buduće generacije  .Uz vrlo interesantna buduća razmišljanja,posebno za znanost i visoko školovanje i obrazovanje,što je gdi moguće. Primjera radi,izgradnju različitih staračkih domova,uz male hotele,dječji vrtiče, u blizini azila za domaće životinje. U kojem bi mogla posjetitelji prenoćiti uz svoje roditelje i rodbinu.tako da se ljudi u staračkim domovima,nikad nebi osjećali sami ili osaml...

  MLADI SE ISELJIVAJU JER SE NE ŽELE BORITI   SA SLONOVIMA ZA OKLADU! Tekst i Foto:Josip Josef Mayer Mi moramo ostati isti prilagođivajući se dnevno,uz ono već učinjeno,sve novijim životnim izazovima,glede momentalne situacije, rada i napretka za buduća vremena. Predsjednik prolzi, premijer prolazi, ljudi prolaze, drugi dolaze ali uglavnom ostaje Hrvatska i dok nam živo   srce bije, ništa drugo nam nemožež ,osim obitelji, biti vežnije od Lijepe naše Hrvatske domovine.pustimo što narod govori uvjek je bili dobri i loši, uglavnom većina je dobri ljudi. I sam,sam u iseljeništvo već preko 55 godina.Žao mi je da kod nas toliki.- dobrih i naprjednih ljudi..Hrvatska nam propada.Hrvatska birokracija uz šumu papirologije,pravi još uvjek velike probleme,pogotovo kada se radi o energetskim poboljšanjima i olakšanjima poput dobivanje električne energije preko sunčanih panela.,na koja rješenja se čeka godinama.Mnogi uz starije i mladi se još uvjek,na žalost iz Hrvatske iseljivaj...

  TKO SE BRINE O ISELJENIČKIM MEDIJAMA UDRUGAMA I DRUŠTVIMA! Podsjetimo se malo nekada davno su iseljeničke kulturne nogometne i druge pojedine, udru i društva bile su osnovane u hrvatskim ondašnjim ugostiteljstvima. Nakon postrojenja i u hrvatskim Katoličkim misijama i zajednicama. Bilo je tu uz državnu podporu i materijalne logističke podrške i po koje financiske podpore za nabavu nogometni dresova od tadašnjih ugostitelja i od nekadašnjeg TURISTA,tako se je nazivala tadašnja državna institucija zadužena za turizam i za iznajmljivanje soba,apartmana i kuća. Sve su to pratili honorirano lokalni novinari direktno na sportskim terenima uz domaće i iseljenički.Pa je u tu bila mediska veća logistička i moralna podrška igračima na terenu. Za razliku od danas kada se hrvatski iseljenički mediji,udruge i društva moraju brinuti svaki o sebi.Pomoći iz domovine ima malo, skorom ništa.Ako i ima,malo tko znade za to javno,malo se o tome piše. Ovo pišem prateći žalosno situaciju slabljenja,-...

  Duša mi je puna svega!   Kako da tajim, kada me drugi izdaju? Srce mi je puno ljubavi i života, kao ruža koja cvate na plodnoj zemlji. Ne želim sutra umrijeti, ali kako i da živim, ako me nitko sa ljubavlju ne zaljeva ? Kako da pružim ljubav? Ako je nitko sa ljubavlju ne prima.? Ne znam da li da živim ili da umirem ? Ne znam sa čime da gasim tugu ? Ako je ljubav ne iskrena, Ne znam da li da padam ili da se uzdignem?, sa kojom brzinom da se uopće pokrenem?. Kada ljubav na brzinu - propada. Kada nitko nikoga ne želi slušati, ljubavi kao da nema. Kada nitko za nikoga nema vremena, a ljubav je spremna. Nebo je visoko zemlja je tvrda, neznam što se u meni zbiva. U mojoj duši izmješana je ljubav i bol i tuga, vrijeme je loše, kiša se sprema, u meni se stvara neka mučnina. Ne znam da li da ustanem ili da spavam, kao da me nema. Osjetim kao da gubim ravnotežu pod nogama, ali i volju do svega. Ne znam da li živim ili da sanjam, u mojemu tijelu nastal...

Marko sve dobro razmišlja i po svoje studira,o prošlosti i sadašnjosti za budućnost, sebe i svoje djece te nastavlja dalje! Naša djeca danas rastu u novim okolnostima, sasvim drugačijima nego što smo ih mi imali, pažljivo slušaju naše priče, iako ih ne mogu usporediti sami sa sobom, mi roditelji ulažemo sav nas trud, kako bi oni bolje živjeli, nego što je nama bilo u našoj ondašnjoj domovini. Vjerujem, kaže Marko, da oni bolje žive, ali ne i zadovoljnije. Iako se ovdje dobro zaraditi i mi radimo puno prekovremenih sati, zahtjevi života nas i naše djece, često puta prelaze granice naših financijskih mogućnosti, tako da se neki puta i u našoj obitelji mora uzeti i kredit u obzir, pogotovo ako želimo nešto i u domovini sagraditi. Roditeljska kućica nam je već stara ne isplati se obnavljati. Ne znamo ni sami tko će u njoj živjeti, situacija u domovini je sve gora i gora, živimo između dvije strane, nismo ni ovdje ni ondje. Uz sav taj trud i rad ni sami ne primjećujemo, kako su nam djeca v...

Osim sakupljanja financiskih sredstava,obuće, odjeće,hrane, te kućnog namještaja za prognanike kao i kancelariski namjeütaj za policijske postaje, općine i građevinskog materijala, Marko je slikao sa svojom kamerom, ratne strahote u svojoj zemlji te ih je iznosio marljivo Njemačkoj javnosti kako bi Nijemci već iz prve ruke bili upoznati o ratnim zbivanjima koja su se tada u njegovoj domovini događala, najmanje šest puta u godini, on je bio u svojoj domovini sa konvojima različite veličine, i marljivo je zapisivao što bi sve bilo tada potrebno sakupiti. Kako bi najbolje pomogao i saznao što je najpotrebnije.  On je još i danas čvrsto povezan sa humanitarnim biroom, za prognanike i izbjeglice svoje domovine. Marko je pomagao, nikada nije ni neće tražiti uzvrat svoje pomoći istom mjerom, ponosan je na pisma i zahvalnice koje je dobivao za cijelo to vrijeme, a posebno je ponosan, da je Hrvat, on i dalje ponosno predstavlja svoju naciju u Njemačkoj, i ponosan je da danas ima svoju slobo...