Tekst i
Foto:Josip Josef Mayer
Mi moramo ostati
isti prilagođivajući se dnevno,uz ono već učinjeno,sve novijim životnim
izazovima,glede momentalne situacije, rada i napretka za buduća vremena.
Predsjednik prolzi, premijer prolazi, ljudi prolaze, drugi dolaze ali uglavnom
ostaje Hrvatska i dok nam živo srce
bije, ništa drugo nam nemožež ,osim obitelji, biti vežnije od Lijepe naše
Hrvatske domovine.pustimo što narod govori uvjek je bili dobri i loši, uglavnom
većina je dobri ljudi.
I sam,sam u
iseljeništvo već preko 55 godina.Žao mi je da kod nas toliki.- dobrih i
naprjednih ljudi..Hrvatska nam propada.Hrvatska birokracija uz šumu
papirologije,pravi još uvjek velike probleme,pogotovo kada se radi o
energetskim poboljšanjima i olakšanjima poput dobivanje električne energije
preko sunčanih panela.,na koja rješenja se čeka godinama.Mnogi uz starije i
mladi se još uvjek,na žalost iz Hrvatske iseljivaju.Tražeći zemlju koja će ih
više akceptirati, i dati im mogućnost stvaranja obitelji i daljnje životne
eksistencije.
Mi iseljenici teško razumijemo domaću
društvenu, posebno gospodarsku privrednu politiku..Strana ulaganja u Hrvatskoj
se još uvjek smatraju,kao sredstvo za podpomaganje stranačkih uhlljeba.
Nama iseljenicima teško je naći sugovornika
Turistička smo
zemlja,želja nam je ugostiti,domaće goste i turiste pri tome nešto i sami
privredno zaraditi.Primjera radi,-pokraj mnogi organizacija,manifestacija i
fešta ne dostaje stolova i sjedećih mjesta..Nije bitno tko ih postavijo
ugostitelji ili grad.Sa obzirom da nam je mnogima poznato,da se gosti na
sedećki ipak dulje zadrže i bolje osjećaju među nama domaćima društveno,s time
ujedno više i potroše uz ponudu hrane i pića,poznato je da nam posluge ne
dostaje,ali prilike za sjesti i odložiti,kupljeno hranu i piće bi trebalo
svakako biti.
Ovdje se radi o
masovno ne iskorištene ugostiteljske i društvene izgubljene privredne zarade,Za
razliko u Njemačkoj,gdi su većinski fešte i zabave organizirane uz stolove stolice
ili klupe na sedećki.ne,,Skorom u svim hrvatskim gradovima i mjestima,ugostitelji
i društva se žale da jedva spajaju kraj sa krajem.Da nije tužno,bile bi sve te
navike od prošlosti smiješne.
Domaći mladi pak i sami vide i osjete,da nemaju nikakove šanse boriti se za okladu,protiv političkih slonova iz prošlosti jer ih pre više ima,Rađe odlaze u druge zemlje,koje im daju bolje životne ponude i obiteljske pogodnosti,- kao što su razni dječje financiski dodatki.Vlasnici tvrtki ih po želji dalje školuju i obrazovaju,kako bi bili kroz cijeli život što napredniji u znanju i radnoj praksi,pojedini im podpišu kredit,za nabavu kuće ili stana.
Dok Lijepa naša Domovina Hrvatska nam i dalje propada,čekajući neka
nova bolja vremena.
Kommentare
Kommentar veröffentlichen