MOJA ISELJENIČKA PRIČA- treći dio

Osim sakupljanja financiskih sredstava,obuće, odjeće,hrane, te kućnog namještaja za prognanike
kao i kancelariski namjeütaj za policijske postaje, općine i građevinskog materijala, Marko je slikao sa svojom kamerom, ratne strahote u svojoj zemlji te ih je iznosio marljivo Njemačkoj javnosti kako bi Nijemci već iz prve ruke bili upoznati o ratnim zbivanjima koja su se tada u njegovoj domovini događala, najmanje šest puta u godini, on je bio u svojoj domovini sa konvojima različite veličine, i marljivo je zapisivao što bi sve bilo tada potrebno sakupiti. Kako bi najbolje pomogao i saznao što je najpotrebnije. 

On je još i danas čvrsto povezan sa humanitarnim biroom, za prognanike i izbjeglice svoje domovine. Marko je pomagao, nikada nije ni neće tražiti uzvrat svoje pomoći istom mjerom, ponosan je na pisma i zahvalnice koje je dobivao za cijelo to vrijeme, a posebno je ponosan, da je Hrvat, on i dalje ponosno predstavlja svoju naciju u Njemačkoj, i ponosan je da danas ima svoju slobodnu Hrvatsku. Njega zabrinjava još jedno, hoće li se ikada, on moći vratiti, sa svojom djecom u Hrvatsku kao sto su njegovi roditelji došli sa njime u Njemačku. 

Marko je i danas tvrd i uporan, živi u nadi i ne popusta kao sto nije ni popuštao kod sakupljanja humanitarne pomoći. Koja je tada stizala iz svih krajeva i država gdje god su Hrvati u dijaspori živjeli. Mislim da je to dovoljan dokaz, kaže ponosno Marko da Hrvati u dijaspori nisu zaboravili svoju domovinu onda kada su joj bili najpotrebniji. Hrvatska je danas samostalna i slobodna zemlja. Treba napomenuti, Njemačka je primila nas i naše roditelje, bili oni radnici cimermani. Mislim da Hrvatska ima danas razloga da primi naše izučene sinove, sa dugogodišnjom praksom o demokratskom radu.

Vrati se Marko opet svojim mislima trideset godina u natrag i priča, sjeti se kako je i nekad pomagao ljudima. On je bio uvijek uslužan bilo je i takovih, koji su njegove usluge nemilosrdno iskorištavali. Pošto sam bio mlad te sam brzo savladao Njemački jezik, imao sam puno molbi od naših ljudi da im pomognem u prijevodu i sređivanju radnih dozvola, i tako jednom zgodom, dobio sam preko pedeset različitih zanatskih, diploma.

U ono vrijeme naši ljudi su se svakako snalazili i svi su dobili posao, samo ako su znali raditi, dobili su i stanove kao i sve moguća socijalna i državna prava. Nijemci su bili iskreni prema nama, pomagali su nam na sve načine, pošto su znali da ne razumijemo njihov jezik, oni su se posebno zauzimali za mlade ljude a ono sto mi se je najviše sviđalo, to je bila njihova prijaznost, njihova, ljubaznost, iskrenost kada si na primjer nešto kupio u trgovini, dobio si izvraćeni čak i pfenigi. Valja spomenuti da je Marko već tada pomagao svojim ljudima, i to uz onu minimalnu naknadu, kada bi izgubio svoju satnicu ili dnevnicu. Marko je i danas optimist i strpljivo promatra zbivanja u domovini, on razumije i to Njemačka je trebala četrdeset godina dok je postala ovakva kao što je sada i u Hrvatskoj se može nakon izvrsnog vremena još svašta promijeniti na bolje i društvenije.
Mnogi su hrvati sagradili svoje kuće i kupili stanove u domovini, ali one se već danas nude na prodaju ili su zaključane Mnogi hrvati žive između dvije zemlje misle da će se vratiti.

Podigli su kuće u Zagrebu, Dalmaciji i Hercegovini. One su međutim zaključane otvaraju se samo ljeti, a nekada o Uskrsu ili Božiću. Sve više je mladih koji dobivaju u Njemačkoj svoj posao i ostaju a sa njima ostaju i njihovi roditelji. Roditeljske neke kuće su se već poduzeća, a brat Ivica za malera i mi smo mogli pokraj naše škole nešto zaraditi, sestre su polazile još u osnovnu školu, financijskih problema nije bilo. Ono što nam je najteže bilo to je bila tuđina oko nas, svladavanje njemačkog jezika i tuga za našim domom i domovinom, naravno tuga za onim što smo tamo ostavili. Između toga nas je znala posjetiti i obradovati naša baka, slavili smo imendane i rođendane, tako su nam vremena prolazila.

Sve je išlo brzo kao u filmu Ivica i ja završili smo zanat, odselili smo se od roditelja, svaki u svoj stan, zaručili smo se obadva, ja ću se uskoro i ženiti, kaže Marko, poslije nam je umrla i baka, roditelji su morali prodati sve domaće životinje, koje su nama djeci ostale u sjecanju, "kaže žalostan Marko, "a naša roditeljska kuća, morala je ostati zatvorena sama. Tata i mama sa sestrama su dobili konačno novi stan., opet smo se razdijelili ali sa razumijevanjem, bili smo i stariji.

Ja sam se oženio u ožujku 1969., u prosincu 1970. rodio nam se sin Andrija, dvije godine kasnije rodila se nam je kćerka Anita. Time prelazi naša obitelj sada već u drugu generaciju. Naši roditelji postaju baka i deda a mi smo ono što su oni bili nekad za nas, roditelji i staratelji naše vlastite djece.Za našu obitelj počinje od sada novi moderan ali i naporan život, život u potrazi iz boljega u bolje, često puta ni sami ne primjećujemo, kako brzo nam odlaze dragocjeni lijepi sunčani dani. Dani u kojima smo nekada znali sa roditeljima kod kuće u domovini uživati, iako nismo imali uvijek za jesti ili za obuci ono sto bi se nama bas svidjelo. 

Često puta kad posjetimo roditelje, sjetimo se na nas stari dom i na nasu selo, ponekad nam potječe i koja suza, kad se sjetimo naše mačkice i peseka sa kojima smo se igrali, pokraj stare čađave peći, iz koje je ponekad, buknuo plavo-sivkasti dim, kada bi u zimi vjetar puhnuo u stari dimnjak. Najromantičnije je bilo ono kada je nestalo, struje i svjetla u kući baka bi uzela sikiru i nacijepala, kako smo mi tada kazali, natesala luči te ih postavila okomito kroz ring tadašnjeg sparheta (kod nas zvanog "koza"), vatra bi se digla preko ringa te svjetlila sa svojim ciglasto crvenim plamenom, po cijeloj sobi, titrala je vatrena sjena, a koja bi se znala opet odbijati u sjeni od tamnoga prozora u noći. 

Pod šparetom nazvanim kozom spavala bi
naša mačkica, te zadovoljno prela, brrrr, brrr...A nama djeci baka bi ispričala po koju priču. Sve su to doživljaji koji se ne mogu tako lagano zaboraviti. Niti će ih naša djeca ikad moći tako doživljavati. Nema tih novaca, kaže Marko, koji bi mogao taj film kupiti, niti postoji netko tko bi ga osim moje smrti , iz mojega srca mogao izbrisati. Radi toga nije ni čudno, kad on ponekad i sanja o domovini i u onim dječjim doživljajima, a kad se probudi ponekad je razočaran što je ostario zašto nije sada trinaest godina. Radi toga nije ni čudo da markovo srce teži za domovinom

Priča se nastavlja