Josip Josef Mayer

  TKO SE BRINE O ISELJENIČKIM MEDIJAMA UDRUGAMA I DRUŠTVIMA! Podsjetimo se malo nekada davno su iseljeničke kulturne nogometne i druge pojedine, udru i društva bile su osnovane u hrvatskim ondašnjim ugostiteljstvima. Nakon postrojenja i u hrvatskim Katoličkim misijama i zajednicama. Bilo je tu uz državnu podporu i materijalne logističke podrške i po koje financiske podpore za nabavu nogometni dresova od tadašnjih ugostitelja i od nekadašnjeg TURISTA,tako se je nazivala tadašnja državna institucija zadužena za turizam i za iznajmljivanje soba,apartmana i kuća. Sve su to pratili honorirano lokalni novinari direktno na sportskim terenima uz domaće i iseljenički.Pa je u tu bila mediska veća logistička i moralna podrška igračima na terenu. Za razliku od danas kada se hrvatski iseljenički mediji,udruge i društva moraju brinuti svaki o sebi.Pomoći iz domovine ima malo, skorom ništa.Ako i ima,malo tko znade za to javno,malo se o tome piše. Ovo pišem prateći žalosno situaciju slabljenja,-...

  Duša mi je puna svega!   Kako da tajim, kada me drugi izdaju? Srce mi je puno ljubavi i života, kao ruža koja cvate na plodnoj zemlji. Ne želim sutra umrijeti, ali kako i da živim, ako me nitko sa ljubavlju ne zaljeva ? Kako da pružim ljubav? Ako je nitko sa ljubavlju ne prima.? Ne znam da li da živim ili da umirem ? Ne znam sa čime da gasim tugu ? Ako je ljubav ne iskrena, Ne znam da li da padam ili da se uzdignem?, sa kojom brzinom da se uopće pokrenem?. Kada ljubav na brzinu - propada. Kada nitko nikoga ne želi slušati, ljubavi kao da nema. Kada nitko za nikoga nema vremena, a ljubav je spremna. Nebo je visoko zemlja je tvrda, neznam što se u meni zbiva. U mojoj duši izmješana je ljubav i bol i tuga, vrijeme je loše, kiša se sprema, u meni se stvara neka mučnina. Ne znam da li da ustanem ili da spavam, kao da me nema. Osjetim kao da gubim ravnotežu pod nogama, ali i volju do svega. Ne znam da li živim ili da sanjam, u mojemu tijelu nastal...

Marko sve dobro razmišlja i po svoje studira,o prošlosti i sadašnjosti za budućnost, sebe i svoje djece te nastavlja dalje! Naša djeca danas rastu u novim okolnostima, sasvim drugačijima nego što smo ih mi imali, pažljivo slušaju naše priče, iako ih ne mogu usporediti sami sa sobom, mi roditelji ulažemo sav nas trud, kako bi oni bolje živjeli, nego što je nama bilo u našoj ondašnjoj domovini. Vjerujem, kaže Marko, da oni bolje žive, ali ne i zadovoljnije. Iako se ovdje dobro zaraditi i mi radimo puno prekovremenih sati, zahtjevi života nas i naše djece, često puta prelaze granice naših financijskih mogućnosti, tako da se neki puta i u našoj obitelji mora uzeti i kredit u obzir, pogotovo ako želimo nešto i u domovini sagraditi. Roditeljska kućica nam je već stara ne isplati se obnavljati. Ne znamo ni sami tko će u njoj živjeti, situacija u domovini je sve gora i gora, živimo između dvije strane, nismo ni ovdje ni ondje. Uz sav taj trud i rad ni sami ne primjećujemo, kako su nam djeca v...

Osim sakupljanja financiskih sredstava,obuće, odjeće,hrane, te kućnog namještaja za prognanike kao i kancelariski namjeütaj za policijske postaje, općine i građevinskog materijala, Marko je slikao sa svojom kamerom, ratne strahote u svojoj zemlji te ih je iznosio marljivo Njemačkoj javnosti kako bi Nijemci već iz prve ruke bili upoznati o ratnim zbivanjima koja su se tada u njegovoj domovini događala, najmanje šest puta u godini, on je bio u svojoj domovini sa konvojima različite veličine, i marljivo je zapisivao što bi sve bilo tada potrebno sakupiti. Kako bi najbolje pomogao i saznao što je najpotrebnije.  On je još i danas čvrsto povezan sa humanitarnim biroom, za prognanike i izbjeglice svoje domovine. Marko je pomagao, nikada nije ni neće tražiti uzvrat svoje pomoći istom mjerom, ponosan je na pisma i zahvalnice koje je dobivao za cijelo to vrijeme, a posebno je ponosan, da je Hrvat, on i dalje ponosno predstavlja svoju naciju u Njemačkoj, i ponosan je da danas ima svoju slobo...

Iz godine u godinu, mi djeca smo rasli i bili sve veći a život na selu bio nam je sve teži i teži. Iz dana u dan bilo nam je sve jasnije, da ćemo i mi jednog dana morati k roditeljima u iseljeništvo,nama još tada u nepoznato, ali to su bila za nas tada samo maštanja i nadanja.  Nije lagano opisati taj dječji osjećaj kojega smo mi kao djeca tada proživljavali, baka nam je bila dobra, ona nam je kuhala čuvala nas i prala, svakog dana slala nas u školu i dočekivala, ali za domaću zadaću pomoć, falili su nam mama i tata, nitko nam nije mogao nadomjestit naše roditelje, molili smo Boga da se uskoro sastanemo, čim prije zajedno, kako bi opet bili jedna potpuna i zajednička obitelj. Bili smo sa bakom onako mladi i neposlušni, teško smo očekivali maminu pismo, da nam se i mama javi, nestrpljivo smo čekali poštara i trčali pred njega iz dana u dan.  Ta naša nestrpljivost bila je sa jedne strane izmiješana sa ljubavlju a sa druge strane radoznalošću, što će se sada sa nama dogoditi? Dan...

  Iseljeničke priča 1 dio Često puta se rado podsjetimo oni nekadašnjih starih vremena, dok smo još bili djeca i hodali bosi i po pijesku i po travi, za koja najčešće volimo kazati da su bila bolja od današnjih vremena. Narodna nošnja je tada bila izrađena i nosila se iz domaćega platna,one su i danas iste a ljudi se mijenjaju  Najčešće je su to nošnje muške rubače i hlače, ženske bljuze i krila, posteljina, plahte, štrojsaka, slamarice i vainkušnice. Mnogi će se još rado sjetiti, pogotovo oni koji su nosili obojke na nogama, u svojim kožvenim ili gumenim opankama i čizmama od domaćega platna, u modi je tada bio najlon, perlon, vuna, svila, a kao najbolji prašak za pranje rublje upotrebljavali su se Plavi Radion i Nila. Najveća sastajališta tada su bile domaće hiže, kao javni centri i sastajališta poslužila su putna križanja, sve dok nisu niknule zadruge uz njih i seljački domovi. Negdje u ta vremena rodio se i naš Marko u jednoj siromašnoj obitelji, koji vam želi ispričati s...

  Priča iz mojih dječjih dana!   Još se sjećam kao jučer, One kuće male, Bila je ona na obali Kupe od pokojne Bare.   Rasla sam na obali u Pokupskoj Luki, Kada su Žišlavci svoji lađu vukli.   Vukli su je štrikom i konje zapregli, Ali koji nisu uvjek lađu vući htjeli. Uz kupu je raslo i vrbovo granje, Koje je otežalo vučenje lađe.   Bila je tu i lađa stajajući na Kupi, Koji nisu nikada lađari povukli. Tu su lađu po imenu Marica zvali, u kojoj su spavali svi lađari stari.   Uvjek su tu bliskali,lampaši i svjeće. Uvjek smo mi znali kud se lađa kreće.   Mogla bi i dalje,da o lađi pišem, Ali mi se neće da crtam i pišem. Prestat ću o snovima od te lađe stare, I od male kuće od pokojne Bare.   Ta je Bara moja stara baka bila, koja me je uvjek rado u krilo primila. Sada zbogom ostani stara bako moja,   Od srca te pozdravlja unučica tvoja. Branka.   Iz albuna moje mame Branke Z...