MOJA ISELJENIČKA PRIČA-4dio

Marko sve dobro razmišlja i po svoje studira,o prošlosti i sadašnjosti za budućnost, sebe i svoje djece te nastavlja dalje!

Naša djeca danas rastu u novim okolnostima, sasvim drugačijima nego što smo ih mi imali, pažljivo slušaju naše priče, iako ih ne mogu usporediti sami sa sobom, mi roditelji ulažemo sav nas trud, kako bi oni bolje živjeli, nego što je nama bilo u našoj ondašnjoj domovini. Vjerujem, kaže Marko, da oni bolje žive, ali ne i zadovoljnije.

Iako se ovdje dobro zaraditi i mi radimo puno prekovremenih sati, zahtjevi života nas i naše djece, često puta prelaze granice naših financijskih mogućnosti, tako da se neki puta i u našoj obitelji mora uzeti i kredit u obzir, pogotovo ako želimo nešto i u domovini sagraditi.
Roditeljska kućica nam je već stara ne isplati se obnavljati. Ne znamo ni sami tko će u njoj živjeti, situacija u domovini je sve gora i gora, živimo između dvije strane, nismo ni ovdje ni ondje. Uz sav taj trud i rad ni sami ne primjećujemo, kako su nam djeca već velika i kako nam vrijeme izmiče te donosi sa sobom nova iznenađenja, nastavlja Marko zabrinuto.

Naši su iseljenici podigli kuće u Zagrebu, Dalmaciji i Hercegovini i dalje diljem Domovine. One su međutim zaključane otvaraju se samo ljeti, a nekada o Uskrsu ili Božiću. Sve više je mladih koji dobivaju u Njemačkoj svoj posao i ostaju a sa njima ostaju i njihovi roditelji. Roditeljske neke kuće su se već počele u oglasima objavljivati na prodaju. Roditelji su neki već u mirovini i ostaju kako bi mladima pričuvali djecu,neke zarašćuju u trnje i grmlje dok roditelji moraju u staračke domove. Dijasporu u stvari ne zanima toliko više momentalno ni politika, koliko ju zanima Hrvatska, rodna domovina, i budućnost njih i njihove djece. Kako ne bi morali rasprodavati u hrvatskoj svoje kuće i imanja te nositi novac u Njemačku od kuda su ga u stvari i donjeli.

Vjerujem da Hrvatska ne će trebati tako dugo, želi li se ona ujediniti i svrstati sa drugim evropskim zemljama. Marko čeka strpljivo kako bi malo zaboravio na sve ono što je doživio. On je aktivan u svome Hrvatskom klubu, on se marljivo brinuo na organizacijama okupljanja Hrvata, bilo to u kulturnom ili sportskom životu a posebno ako se radi o okupljanju mladih. Organizira kulturne priredbe, sastanke, plesove, kao i razne druge sportske organizacije uključujući i turističku promociju svoje domovine. Ali on i dalje razmišlja i o mogućem povratku kako bi i dalje uz sebi pomogao domovini, kako bi i sam uživao u njoj, da ga ne bi više tuđa vrata po petama tukla, i po njegovom mišljenju povratak je moguć, samo svaki od nas mora dati žrtvu od sebe za njega.

Nijemci su nas primili jer su nas trebali, a danas nas domovina treba, i mi trebamo našu domovinu., kaže ponosno Marko i nastavlja, jedini lijek za ubrzani povratka (u kojem bi trebali svi društveno i pojedinačno razmišljati) je ono što je nama za povratak potrebno, a to su novo razvijeni i izrađeni moderni projektni programi i poticanja po užoj potrebi,brez rasipavanja financiranja povratka. 

To nisu brige samo Hrvata u dijaspori već i iseljeničke politike u domovini. Tvrdo sam uvjeren da bi povratak iseljenika mogao biti poticaj ka novim društvenim razmišljanjima na temelju izrađene konkretne novoe poštene i uredne strategije na principu školovanja i visokog obrazovanja,znanosti i dugogodišnjih radnih iskustva upravo na principu "IPU" Iseljenika,Povratnika i Useljenika,slično na spram glede moderno razvijenih demokradskih preostalih europskih i svjetskih zemalja koje nude roditeljima sa djecom uzorna primanja uz mjesečne dječje dodatke,pomažu im kod raznih socijalnih pitanja,kod pronalaženja kuća i stanova, koja strategija nam još uvjek nedostaje ogledamo li se na druge moderno razvijene zemlje,koje su upravo i demogravsku sliku uspjele poboljšati u toku svojih izrađenih povratničkih programa.

Marko napominje da postoje oni iseljenici koji se vraćaju,kada im se pruži prva prilika i kada vide da je povratak moguć.Postoje i oni iseljenici koji ostaju i dlje u zemlama svojih domaćina.Te će i dalje lobirati i predstavljati hrvatsku kulturu i baštinu iz van hrvatskih granica.Potrebni su nam i jedni i drugi,i jednima i drugima društveno i pojedinačno potrebna je uz logističku podršku i po koja financiska šprica i ugodan i udoban vjetar u leđa dokle got sami ne stanu na svoje noge.

Samo sa takvim suradničkim zajedničkim konceptom naravno i radom mogao bi se ubrzati nas zajednički povratak od kojih bi imali koristi i mi i domovina, kaže Marko i nastavlja, ja nisam rado išao već kao dijete iz svoje domovine, životne prilike su me na to natjerale, mene i moje roditelje. 

Marko će biti uskoro pedeset i pet godina i već je postao deda. On bi se danas rado vratio natrag u svoju domovinu Hrvatsku ,zajedno sa svojom djecom i unucima, kada bi mu ona mogla, makar njegovim mladima pružiti kakve-takve uslove života, koji bi bili makar slični onima, kao što je Njemačka pružila njemu i njegovim roditeljima.

Marko ima svoju kuću u Domovini, kao i njegovi roditelji, ali i ušparao je nešto. Marko bi sigurno sa svojom djecom, danas više donio u domovinu, nego što bi odnio iz domovine. Njegovi roditelji sa svojom mirovinom bi mu tu pripomogli, a ubrzo će doći i njegova obitelj. Markova obitelj ima preko trideset godina iskustva, koja bi mogla i te kako dobro doći za budući razvoj domovini.

Pitanje je samo dokle će još morati čekati da ga politički iseljenički sustav konačno i razumije.