Josip Josef Mayer

AKO TOLIKO VOLE HRVATSKO ISELJENIŠTVO ZAŠTO GA DESETLJEĆIMA GUBE Ako toliko vole hrvatsko iseljeništvo – zašto ga desetljećima gube? Piše:Josip Josef Mayer Čitam članak Večernjeg lista s akademkinjom Jasnom Čapo, meni vrlo dragom i aktivnom osobom koja se godinama bavi hrvatskim iseljeništvom i migracijama. I ponovno se pitam ono što se pitam već više od trideset godina, koliko pratim hrvatsku iseljeničku politiku: Što se to zapravo događa u Hrvatskoj? I sam sam nekada bio suradnik Večernjeg lista, kao i nekih drugih lokalnih i iseljeničkih medija. Pisao sam i govorio o odnosu Hrvatske prema svojim ljudima izvan domovine. I zato danas teško mogu šutjeti. Godinama slušamo iste priče: treba poticati dopunske škole i učenje hrvatskog jezika, povezivati domovinu i iseljeništvo, privlačiti ulaganja, poticati povratak i popravljati demografsku sliku Hrvatske. Sve to zvuči dobro. Ali nakon toliko godina čovjek se mora zapitati: gdje su rezultati? Jer nije dovoljno govoriti o...

Dok se svijet dijeli, evo lekcije koja nam treba! Svjedočimo vremenima nezapamćenih geopolitičkih i državnih podjela. Karte se ponovno crtaju, granice se zatvaraju, a svijet se dijeli. Dok veliki lideri vode svoje političke igre, u meni se budi ono najvažnije pitanje: Gdje je u svemu tome nestao čovjek? Povijest nas uči velikim lekcijama. Sjetimo se samo Njemačke nakon Drugog svjetskog rata – država je bila sravnjena sa zemljom. Ali kako su se podigli? Država je osigurala financije i materijalna sredstva, a građani su se okupili oko stručnih ljudi i dali ono najvrjednije – svoje radne ruke. Gradile su se ambulante, škole, javni objekti. Radilo se za zajednicu, bez kalkulacije. Nekada su ljudi imali manje, ali su bili spremniji dati više za opće dobro. A pogledajte nas danas. Živimo u vrijeme stalnih najava novih ratova, divljanja cijena i velike skupoće hrane i goriva. U ovakvim kriznim vremenima, pitanje zajedništva i solidarnosti postaje ključno gospodarsko i socijalno pitanje ...

Kuda ide ovaj svijet? 🌍 Svjedočimo vremenima nezapamćenih geopolitičkih i državnih podjela. Karte se ponovno crtaju, granice se zatvaraju, a svijet se dijeli na "naše" i "njihove". Dok veliki lideri vode svoje političke igre, u meni se budi samo jedno, ono najvažnije pitanje: Gdje je u svemu tome nestao čovjek? Povijest nas uči velikim lekcijama ako želimo gledati. Sjetimo se samo Njemačke nakon Drugog svjetskog rata – država je bila sravnjena sa zemljom, gotovo potpuno razrušena. Ali kako su se podigli? Država bi osigurala financije i materijalna sredstva, a građani bi se okupili oko stručnih ljudi i dali ono najvrjednije – svoje radne ruke. Tako su se gradile ambulante, škole, krovovi gradskih mrtvačnica, ali i susjedne štale. Radilo se za zajednicu, radilo se za susjeda, bez kalkulacije i bez pitanja "koliko će meni netko to platiti?". Nekada su ljudi imali manje, ali su bili spremniji dati više. Ljude je držala zajedno čista ljudskost i solidarno...

Hrvatska bi mogla biti još ljepša, bogatija i uspješnija zemlja kada bi iskreno i bez podjela pozvala sve one koji je vole i koji godinama za nju rade, pomažu joj i ulažu u njezinu budućnost. To je njezina dijaspora. Dijaspora ne bi smjela biti prisutna samo kada su fešte, obljetnice i svečani susreti. Ona bi trebala biti trajni i ravnopravni partner Hrvatskoj u gospodarskom razvoju, povratku stanovništva, otvaranju novih radnih mjesta i stvaranju boljih uvjeta za život. Za privlačenje veće pažnje na dijasporska ulaganja i za poticanje povratka hrvatskih iseljenika potrebno je više ljubavi, odgovornosti i međusobnog poštovanja, a manje političkih i društvenih podjela. Bilo bi dobro da sve hrvatske političke stranke postignu što širi konsenzus oko jedne jednostavne činjenice: Hrvatskoj njezina dijaspora treba, a dijaspori treba uređena, pravedna i uspješna Hrvatska. Zato bi briga o dijaspori trebala biti vidljiva u svim relevantnim državnim institucijama – od tijela nadležnih za...

HRVATSKA DIJASPORA JE S RAZLOGOM ZABRINUTA ZBOG POVRATKA U HRVATSKU Hrvatska dijasora je sa razlogom zabrinuta zbog povratka u Hrvatsku Poticajne mjere su dobrodošle, a danas neke hrvatske tvrtke stručnim i kvalificiranim radnicima nude plaće od 2.500 pa i do 3.000 eura mjesečno, uz moguće dodatke. To je svakako bolje nego prije, ali samo plaća nije dovoljna za odluku o povratku. Čovjek se ne vraća samo zbog plaće. Vraća se ako vidi sigurnost, uređenu državu, pošten odnos prema radniku, mogućnost rješavanja problema i perspektivu za svoju obitelj. Hrvatskoj još uvijek nedostaje jasna i dugoročna nacionalna strategija povratka hrvatskog iseljeništva. Povratniku treba omogućiti jednostavniji povratak, bržu administraciju i stvarnu pravnu zaštitu na radnom mjestu. Ako poslodavac može radnika lako izbaciti iz posla bez opravdanog razloga, teško je očekivati da će se čovjek nakon godina provedenih u inozemstvu osjećati sigurno. Mnogi Hrvati se već vraćaju u svoje izgrađene stanove...

Od 1998. do danas – što možemo učiniti zajedno? Prije gotovo tri desetljeća pročitao sam jedan tekst iz 1998. godine o tadašnjim odnosima domovine i dijaspore. Danas mu ne pridajem veliku važnost, ali istina se mora znati - kako se tada razmišljalo i kako su se osjećali ljudi koji su, iako daleko od Hrvatske, srcem, radom i djelima pomagali domovini. Ne pišem ovo da otvaram stare podjele niti da tražim krivce. Prošlost ne možemo promijeniti, ali možemo odlučiti što ćemo iz nje naučiti. Zato je moje jedino pitanje danas: Što možemo učiniti bolje za Hrvatsku i za naše ljude, bez obzira gdje žive? Zašto sam tada morao oštro reagirati? Jer sam i sam mogao poginuti. Moje organiziranje humanitarne pomoći počelo je pred Božić 1991. Od tada sam organizirao i pratio konvoje prema Hrvatskoj, neke osobno prema Sisku i Sisačko-moslavačkoj županiji. Nisam bio sam. Uz mene su bili brojni iseljenici kojima je tada cilj bio jedan - pomoći Hrvatskoj. Tada se nisu gledale razlike - odakle je t...