Od 1998. do danas – što možemo učiniti zajedno?

Od 1998. do danas – što možemo učiniti zajedno?

Prije gotovo tri desetljeća pročitao sam jedan tekst iz 1998. godine o tadašnjim odnosima domovine i dijaspore. Danas mu ne pridajem veliku važnost, ali istina se mora znati - kako se tada razmišljalo i kako su se osjećali ljudi koji su, iako daleko od Hrvatske, srcem, radom i djelima pomagali domovini.

Ne pišem ovo da otvaram stare podjele niti da tražim krivce. Prošlost ne možemo promijeniti, ali možemo odlučiti što ćemo iz nje naučiti. Zato je moje jedino pitanje danas: Što možemo učiniti bolje za Hrvatsku i za naše ljude, bez obzira gdje žive?

Zašto sam tada morao oštro reagirati? Jer sam i sam mogao poginuti.

Moje organiziranje humanitarne pomoći počelo je pred Božić 1991. Od tada sam organizirao i pratio konvoje prema Hrvatskoj, neke osobno prema Sisku i Sisačko-moslavačkoj županiji. Nisam bio sam. Uz mene su bili brojni iseljenici kojima je tada cilj bio jedan - pomoći Hrvatskoj.

Tada se nisu gledale razlike - odakle je tko, kojoj udruzi pripada ili kako politički razmišlja. Bilo je važno samo pomoći ljudima kojima je pomoć trebala. A konvoji nisu bili bezopasni. Svi koji smo ih vozili svjesno smo preuzimali rizik da se nećemo vratiti svojim obiteljima.

Zato su me kasnije podjele i omalovažavanje doprinosa dijaspore posebno pogodili. I danas se pitam: tko bi pomogao našim obiteljima da se nama, koji smo pomagali, dogodilo najgore - kao što su nažalost stradali mnogi naši branitelji?

To ne pitam da bih optuživao, nego da se ne zaboravi koliko je iseljeništvo bilo spremno riskirati i koliko je u najtežim vremenima bilo povezano s domovinom.

Istinu treba znati, ali ne živjeti u prošlosti.

Hrvatska se promijenila. Promijenili smo se i mi. Ovaj zapis neka ostane kao svjedočanstvo iz perspektive onih koji su djelovali, a ne kao povod za nove sukobe.

Danas imamo neusporedivo više mogućnosti nego 90-ih. Tada nije bilo udruga, mreža i tehnologije kao danas, pa su se ljudi opet organizirali. Koliko tek možemo danas?

Od dijaspore treba stvarati partnerstvo, a ne folklor.

Dijaspora ne smije biti važna samo za manifestacije, obljetnice i fešte. To je važno za identitet, ali možemo puno više.

Među Hrvatima izvan Hrvatske postoji ogromno znanje, iskustvo, poslovne veze i spremnost da se pomogne. U Hrvatskoj postoje gradovi i općine koji žele surađivati. Pozitivni primjeri poput Suska i Malog Lošinja ili Biograda na Moru pokazuju da se može kad postoji dobra volja s obje strane. Ne moramo čekati državu - promjena može krenuti iz jednog grada, jedne općine, jedne udruge.

Ako želimo zaustaviti iseljavanje i potaknuti povratak, mladima moramo ponuditi više od lijepih riječi - konkretne uvjete za život, rad i ulaganje. Dijaspora tu može biti most, sa svojim iskustvom i kontaktima. Ne da govori Hrvatskoj kako treba živjeti, nego da dobije priliku za ravnopravno sudjelovanje.

Odnos domovine i dijaspore ne smije biti odnos "mi" i "oni". To je jedna Hrvatska.

Zato danas gledam prema budućnosti.

Posebno me veseli Udruga Marshall Plan za Hrvatsku, čiji sam jedan od ambasadora. Za mene to nije samo još jedna inicijativa, nego primjer kako danas možemo povezivati ljude, znanje i gospodarstvo. Upravo takve ideje koje gledaju naprijed trebaju Hrvatskoj.

Ako smo se u najtežim vremenima znali organizirati i pomagati, danas to moramo znati još bolje. Ne treba čekati da netko drugi napravi prvi korak.

Svatko može učiniti svoj dio - znanjem, iskustvom, ulaganjem, povezivanjem ljudi, povratkom, ili jednostavno tako da o Hrvatskoj govori istinito, odgovorno i s ljubavlju.

Hrvatska nije samo prostor unutar granica. Hrvatska su ljudi - oni koji žive u domovini i oni koji žive izvan nje.

Zato ne završavam pitanjem tko je bio u pravu prije 30 godina, nego pitanjem:

Što ćemo MI učiniti danas?

Prošlost treba znati.

Sadašnjost treba razumjeti.

Budućnost treba graditi.

Jedna Hrvatska – domovina i dijaspora.

#Hrvatska #Dijaspora #JednaHrvatska #Zajedništvo #MarshallPlanZaHrvatsku