U dijaspori su i mačke smirenije i maznije!
Tekst:
Josip Josef Mayer
Kažu da čovjek mora najprije promijeniti sebe ako želi mijenjati svijet. Teško je, međutim, mijenjati sebe u zemlji koja sama tone dublje nego što raste. Hrvatska je, nažalost, i danas mjesto gdje se često izgubi osjećaj za ono najosnovnije – za život, pa makar i život male, preplašene mačke.
Na našim
ulicama mačići se još uvijek bacaju kao da su bezvrijedni. Izloženi kiši,
hladnoći, bolestima – i ljudskoj bešćutnosti. Ima među nama i onih koji bacaju
kamenje, kao da ranjavanjem bespomoćnog bića rješavaju vlastite frustracije.
Ipak, postoje i oni drugi – heroji svakodnevice – koji iz svog skromnog džepa
hrane, liječe i zbrinjavaju po dvije, deset, pa i stotinu mačaka. Ti ljudi,
često nezapaženi, bez podrške države, žive za tu ljubav, a ne od nje. Neki od njih
imaju prijatelje u dijaspori koji im šalju hranu i lijekove, a ponekad čak i
odvedu poneku spašenu mačku sa sobom – u bolji, mirniji svijet.
U dijaspori
su, čini se, i mačke su smirenije i
maznije. Ne zato što su “njihove”, nego zato što su sigurne. U Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj ili Kanadi,
postoje sustavi koji ne dopuštaju da mačka završi na ulici. Postoje azili,
veterinarske klinike, volonteri i gradske službe. Sve su mačke cijepljene,
čipirane i evidentirane. Ako pronađeš mačku, ne možeš je samo uzeti doma –
moraš potpisati izjavu, proći nadzor, dokazati da ćeš se brinuti o njoj. Sustav te nauči odgovornosti.
Kod nas? Sustav je često nevidljiv. Postoje entuzijasti, udruge, volonteri – ali prepušteni su sami sebi. Ni udruga Marshall plan za Hrvatsku uz dijasporu, koliko god imala dobre volje, ne može se brinuti o svemu. Ali ono što može, i što hoće, jest potaknuti promjene. Ako kroz platformu CRO GREEN i povezane inicijative uspijemo osnovati mrežu znanstvenih centara – od Frankfurta do Zagreba – možda će se jednog dana u Hrvatskoj bolje živjeti. Ne samo ljudima, nego i mačkama.
Jer,
društvo se ne mjeri brojem spomenika ni sjajnih konferencija. Mjeri se time kako postupa s najslabijima
– a među njima su i te male, tihe duše koje nas svakodnevno uče što znači
ljubav bez interesa.
I možda upravo od
njih moramo ponovno naučiti kako se mijenja svijet – počevši od sebe
Deutsch.
In der Diaspora sind sogar die Katzen
ruhiger und zutraulicher!
Auf unseren Straßen
werden Kätzchen noch immer weggeworfen, als wären sie wertlos. Sie sind
Regen, Kälte, Krankheiten – und der Gleichgültigkeit der Menschen – ausgesetzt. Manche werfen sogar Steine auf sie, als ob sie damit ihre eigenen Probleme lösen
könnten. Und doch gibt es auch die anderen – jene stillen Helden, die aus ihrer eigenen Tasche
zwei, zehn oder gar hundert Katzen ernähren,
pflegen und retten. Sie leben für diese Liebe, nicht von ihr. Viele von ihnen
haben Freunde in der Diaspora, die ihnen Futter
und Medikamente schicken – manche nehmen sogar gerettete Katzen mit sich ins Ausland, in eine ruhigere,
freundlichere Welt.
In der Diaspora
scheinen sogar die Katzen ruhiger und zutraulicher zu sein. Nicht weil sie „besser“ sind, sondern weil sie sicher
sind. In Ländern wie Deutschland,
Österreich, der Schweiz oder Kanada gibt es Systeme, die verhindern, dass eine Katze auf der Straße landet. Es gibt Tierheime, Tierärzte, Freiwillige und kommunale Dienste. Alle Tiere
sind geimpft, gechippt und registriert.
Wenn man eine Katze findet, kann man sie nicht einfach mit nach Hause nehmen – man muss eine Erklärung unterschreiben, wird
überprüft und verpflichtet sich zur Verantwortung. Das System lehrt die Menschen Fürsorge.
Denn eine Gesellschaft
misst sich nicht an Denkmälern oder glänzenden Konferenzen, sondern daran, wie
sie mit den Schwächsten umgeht – und dazu gehören auch jene leisen, sanften
Wesen, die uns jeden Tag lehren, was bedingungslose Liebe bedeutet.
Vielleicht müssen wir
genau von ihnen wieder lernen, wie man die Welt verändert – indem man bei sich
selbst beginnt.




Kommentare
Kommentar veröffentlichen