nepoznato, ali to su bila za nas tada samo maštanja i nadanja.
Nije lagano opisati taj dječji osjećaj kojega smo mi kao djeca tada proživljavali, baka nam je bila dobra, ona nam je kuhala čuvala nas i prala, svakog dana slala nas u školu i dočekivala, ali za domaću zadaću pomoć, falili su nam mama i tata, nitko nam nije mogao nadomjestit naše roditelje, molili smo Boga da se uskoro sastanemo, čim prije zajedno, kako bi opet bili jedna potpuna i zajednička obitelj. Bili smo sa bakom onako mladi i neposlušni, teško smo očekivali maminu pismo, da nam se i mama javi, nestrpljivo smo čekali poštara i trčali pred njega iz dana u dan.
Ta naša nestrpljivost bila je sa jedne strane izmiješana sa ljubavlju a sa druge strane radoznalošću, što će se sada sa nama dogoditi? Dan prije Sv. Josipa stiglo je mamino pismo, možete si misliti, kako smo se veselili, te skakali u zrak tko će ga prvi čitati. Pismo nam je pročitala na sav glas naravno naša baka, veselili smo se da nam je mama sretno stigla i da nam je tata živ i zdrav.
Ono što je još u pismo pisalo a što se mi nismo ipak tako brzo nadali, tata je dobio jednu slobodnu baraku, gdje bi se naša obitelj mogla smjestiti i gdje bi mi mogli opet biti jedna potpuna i cjela obitelj. Naravno da smo se pitali a što baraku!?, jer je naša kućica u domovini bila ipak pristojnija od te barake, po drugoj strani za nas djecu bila bi interesantna i baraka ili neka druga koliba. Nama je bilo važnije da smo mi konačno opet jedna cijela i potpuna obitelj, a sada bilo nam je važno samo jedno , kada će doći još samo taj dan, kada će doći roditelji po nas, kad ćemo konačno biti kod njih? Hvala Bogu ta tri interesantna pitanja nama djeci, a vjerujemo i našim roditeljima koji su nas voljeli, nisu nas dugo mučila.
Nakon par dana prije Uskrsa stiže i sljedeće
pismo od naših roditelja, u kojemu nam šalju svima lijepe pozdrave i čestitke a
i ono najvažnije: vijest koje se sjećam još dan danas "za Uskrs dolazimo
po Vas," više nam nije bilo nikoga, tko bi nam bio ovdje ravan, tko bi nas
djecu mogao od toga zaustaviti, kaže najstariji sin Marko, jedino samo dragi
Bog naše veselje bilo je veće, nego neki predivan i vrijedan poklon. I dok smo
se veselili, posjećivali kolege i prijatelje sa nekima smo se čak i opraštali,
tada nismo imali ni na kraj pameti, da ćemo za nekim morati uskoro na rastanku i
te kako plakati. Baka nam je bila stara i bolesna na nju smo se svi naučili,
ona nas je voljela i mi smo voljeli svoju baku, ali za Njemačku nije imala
volju sa nama, nije željela napustiti svoju kućicu svoje blago i imanje za koje
se je ona svog cijelog života mučila.
Radi toga toga nam je svima bakin rastanak
isto tako teško pao, nešto poput onoga kada su nas morali napustiti mama i
tata, znali smo da idemo sa našim roditeljima u bolji život, ali smo isto tako
predosjećali u sebi u našem srcu da se rastajemo od nečega što nam ta druga
zemlji, nikada ne će moći nadoknaditi - a to je rastanak od naše bake, rastanak
od školskih kolega i kolegica,
rastanak od naših domaćih životinja sa kojima
smo se mi nekada znali igrati, peseka, mačkice, kravice i konja, rastanak sa
našim domom i domovinom, i njegovog rodnog sela uskliknuo bi Marko žalosno. I
naši roditelji su znali da nam tu slobodu vise nikad neće moći, u toj našoj
novoj domovini pružiti. Nije to bilo lagano.
A sada nam dolazi jedna, ja, bi to
nazvao trauma, kaže Marko, na koju smo se mi morali naučiti Nas dolazak u
Saveznu republiku Njemačku 1994. godinu odmah poslije Uskrsa dolazimo u tatinu
baraku koja se nalazila na industrijskoj periferiji kod Stuttgarta ona nije
bila ništa veća ni manja od svojih pedeset i sedam četvornih metara od dvije i
pol sobe, sa kuhinjom u koju smo se jedva nas šestero smjestili. Mislim da ne
bi mi djeca tu izdržali ni jednog dana, da nam nije bilo naših roditelja pokraj
nas, oni su nam bili jedina utjeha i jedina nada. Bilo nam je potrebno više od
pola godine dok smo se malo priviknuli tim okolnostima, ljudi puno, auta puno.
Kuda god dođeš tjesnoća, mislili smo da će nam deka pasti jednostavno na glavu, nedostajale su nam naše livade i staze, gdje smo se mi djeca igrali i veseli uživali.
Tata je radio na baušteli kao mašinist, a mama je već radila kao pomoćna medicinska sestra, radilo se je sa puno prekovremeni sati, ja sam učio za zidara kod tatinoga poduzeća, a brat Ivica za malera i mi smo mogli pokraj naše škole nešto zaraditi, sestre su polazile još u osnovnu školu, financijskih problema nije bilo.
Kuda god dođeš tjesnoća, mislili smo da će nam deka pasti jednostavno na glavu, nedostajale su nam naše livade i staze, gdje smo se mi djeca igrali i veseli uživali.
Tata je radio na baušteli kao mašinist, a mama je već radila kao pomoćna medicinska sestra, radilo se je sa puno prekovremeni sati, ja sam učio za zidara kod tatinoga poduzeća, a brat Ivica za malera i mi smo mogli pokraj naše škole nešto zaraditi, sestre su polazile još u osnovnu školu, financijskih problema nije bilo.
Ono što nam je najteže bilo to je bila tuđina oko nas,
svladavanje njemačkog jezika i tuga za našim domom i domovinom, naravno tuga za
onim što smo tamo ostavili. Između toga nas je znala posjetiti i obradovati
naša baka, slavili smo imendane i rođendane, tako su nam vremena prolazila.
Sve je išlo brzo kao u filmu Ivica i ja završili smo zanat, odselili smo se od roditelja, svaki u svoj stan, zaručili smo se obadva, ja ću se uskoro i ženiti, kaže Marko, poslije nam je umrla i baka, roditelji su morali prodati sve domaće životinje, koje su nama djeci ostale u sjecanju, "kaže žalostan Marko, "a naša roditeljska kuća, morala je ostati zatvorena sama. Tata i mama sa sestrama su dobili konačno novi stan., opet smo se razdijelili ali sa razumijevanjem, bili smo i stariji.
Ja sam se oženio u ožujku 1969., u prosincu 1970. rodio nam se sin Andrija, dvije godine kasnije rodila se nam je kćerka Anita. Time prelazi naša obitelj sada već u drugu generaciju. Naši roditelji postaju baka i deda a mi smo ono što su oni bili nekad za nas, roditelji i staratelji naše vlastite djece.Za našu obitelj počinje od sada novi moderan ali i naporan život, život u potrazi iz boljega u bolje, često puta ni sami ne primjećujemo, kako brzo nam odlaze dragocjeni lijepi sunčani dani. Dani u kojima smo nekada znali sa roditeljima kod kuće u domovini uživati, iako nismo imali uvijek za jesti ili za obuci ono sto bi se nama bas svidjelo. Često puta kad posjetimo roditelje, sjetimo se na nas stari dom i na nasu selo, ponekad nam potječe i koja suza, kad se sjetimo naše mačkice i peseka sa kojima smo se igrali, pokraj stare čađave peći, iz koje je ponekad, buknuo plavo-sivkasti dim, kada bi u zimi vjetar puhnuo u stari dimnjak.
Sve je išlo brzo kao u filmu Ivica i ja završili smo zanat, odselili smo se od roditelja, svaki u svoj stan, zaručili smo se obadva, ja ću se uskoro i ženiti, kaže Marko, poslije nam je umrla i baka, roditelji su morali prodati sve domaće životinje, koje su nama djeci ostale u sjecanju, "kaže žalostan Marko, "a naša roditeljska kuća, morala je ostati zatvorena sama. Tata i mama sa sestrama su dobili konačno novi stan., opet smo se razdijelili ali sa razumijevanjem, bili smo i stariji.
Ja sam se oženio u ožujku 1969., u prosincu 1970. rodio nam se sin Andrija, dvije godine kasnije rodila se nam je kćerka Anita. Time prelazi naša obitelj sada već u drugu generaciju. Naši roditelji postaju baka i deda a mi smo ono što su oni bili nekad za nas, roditelji i staratelji naše vlastite djece.Za našu obitelj počinje od sada novi moderan ali i naporan život, život u potrazi iz boljega u bolje, često puta ni sami ne primjećujemo, kako brzo nam odlaze dragocjeni lijepi sunčani dani. Dani u kojima smo nekada znali sa roditeljima kod kuće u domovini uživati, iako nismo imali uvijek za jesti ili za obuci ono sto bi se nama bas svidjelo. Često puta kad posjetimo roditelje, sjetimo se na nas stari dom i na nasu selo, ponekad nam potječe i koja suza, kad se sjetimo naše mačkice i peseka sa kojima smo se igrali, pokraj stare čađave peći, iz koje je ponekad, buknuo plavo-sivkasti dim, kada bi u zimi vjetar puhnuo u stari dimnjak.
Najromantičnije je bilo ono kada je nestalo, struje i svjetla u
kući baka bi uzela sikiru i nacijepala, kako smo mi tada kazali, natesala luči
te ih postavila okomito kroz ring tadašnjeg sparheta (kod nas zvanog
"koza"), vatra bi se digla preko ringa te svjetlila sa svojim
ciglasto crvenim plamenom, po cijeloj sobi, titrala je vatrena sjena, a koja bi
se znala opet odbijati u sjeni od tamnoga prozora u noći. Pod kozom spavala
gdje naša mačkica, te zadovoljno prela, brrrr, brrr...A nama djeci baka bi ispričala
po koju priču. Sve su to
doživljaji koji se ne mogu tako lagano zaboraviti. Niti će ih naša djeca ikad
moći tako doživljavati. Nema tih novaca, kaže Marko, koji bi mogao taj film
kupiti, niti postoji netko tko bi ga osim moje smrti , iz mojega srca mogao
izbrisati. Radi toga nije ni čudno, kad on ponekad i sanja o domovini i u onim
dječjim doživljajima, a kad se probudi ponekad je razočaran što je ostario
zašto nije sada trinaest godina. Radi toga nije ni čudo da markovo srce teži za
domovinom. Naša djeca danas rastu u novim okolnostima, sasvim drugačijima nego
što smo ih mi imali, pažljivo slušaju naše priče, iako ih ne mogu usporediti
sami sa sobom, mi roditelji ulažemo sav nas trud, kako bi oni bolje živjeli,
nego što je nama bilo u našoj ondašnjoj domovini. Vjerujem, kaže Marko, da oni
bolje žive, ali ne i zadovoljnije.
Iako se ovdje dobro zaraditi i mi radimo puno prekovremenih sati, zahtjevi života nas i naše djece, često puta prelaze granice naših financijskih mogućnosti, tako da se neki puta i u našoj obitelji mora uzeti i kredit u obzir, pogotovo ako želimo nešto i u domovini sagraditi.
Roditeljska kućica nam je već stara ne isplati se obnavljati. Ne znamo ni sami tko će u njoj živjeti, situacija u domovini je sve gora i gora, živimo između dvije strane, nismo ni ovdje ni ondje. Uz sav taj trud i rad ni sami ne primjećujemo, kako su nam djeca već velika i kako nam vrijeme izmiče te donosi sa sobom nova iznenađenja, nastavlja Marko zabrinuto.
Dolazi nam ono čega smo se i najmanje nadali, u našoj zemlji počinje nemir, Srbi nam nagovješćuju rat, raspada se komunistički režim, Jugoslavija se raspada. Hrvati se bore za goli život i za svoju domovinu. Krajem 1990. s početkom 1991. u našoj domovini bukti rat, preko tisuće i tisuće ljudi ostalo je bez svojih ognjišta i krovova, izbjeglice stižu po cijelome svijetu, sve do nas u Njemačkoj. Našoj domovini potrebna je pomoć, kaže Marko žalostan te razmišlja sto da radi, najradije bi se išao boriti za domovinu, to bi mu bilo najveće zadovoljstvo, našoj domovini potrebna je i humanitarna pomoć a i izbjeglicama koji su nam iz dana u dan sve vise stizali. Rat u domovini osjetio se je i te kako i u Markovoj obitelji, naš stan je ispunjen izbjeglicama, naše rodbine i rođaka, pratio je pažljivo situaciju koja se u domovini događa , te se je odlučio da sakuplja humanitarnu pomoć. Markovoj obitelji zvonio bi telefon po cijeli dan, njemu nikad nije bilo teško ispričati ljudima sto se događa u njegovoj domovini, nit mu je bilo teško otići sa vlastitim autom po onaj najmanji prtić, kojega mu je složila neka stara nemoćna bakica, te od srca darovala a nije ga mogla k' njemu donijeti.
Iako se ovdje dobro zaraditi i mi radimo puno prekovremenih sati, zahtjevi života nas i naše djece, često puta prelaze granice naših financijskih mogućnosti, tako da se neki puta i u našoj obitelji mora uzeti i kredit u obzir, pogotovo ako želimo nešto i u domovini sagraditi.
Roditeljska kućica nam je već stara ne isplati se obnavljati. Ne znamo ni sami tko će u njoj živjeti, situacija u domovini je sve gora i gora, živimo između dvije strane, nismo ni ovdje ni ondje. Uz sav taj trud i rad ni sami ne primjećujemo, kako su nam djeca već velika i kako nam vrijeme izmiče te donosi sa sobom nova iznenađenja, nastavlja Marko zabrinuto.
Dolazi nam ono čega smo se i najmanje nadali, u našoj zemlji počinje nemir, Srbi nam nagovješćuju rat, raspada se komunistički režim, Jugoslavija se raspada. Hrvati se bore za goli život i za svoju domovinu. Krajem 1990. s početkom 1991. u našoj domovini bukti rat, preko tisuće i tisuće ljudi ostalo je bez svojih ognjišta i krovova, izbjeglice stižu po cijelome svijetu, sve do nas u Njemačkoj. Našoj domovini potrebna je pomoć, kaže Marko žalostan te razmišlja sto da radi, najradije bi se išao boriti za domovinu, to bi mu bilo najveće zadovoljstvo, našoj domovini potrebna je i humanitarna pomoć a i izbjeglicama koji su nam iz dana u dan sve vise stizali. Rat u domovini osjetio se je i te kako i u Markovoj obitelji, naš stan je ispunjen izbjeglicama, naše rodbine i rođaka, pratio je pažljivo situaciju koja se u domovini događa , te se je odlučio da sakuplja humanitarnu pomoć. Markovoj obitelji zvonio bi telefon po cijeli dan, njemu nikad nije bilo teško ispričati ljudima sto se događa u njegovoj domovini, nit mu je bilo teško otići sa vlastitim autom po onaj najmanji prtić, kojega mu je složila neka stara nemoćna bakica, te od srca darovala a nije ga mogla k' njemu donijeti.
On je i te kako dobro znao, kada se je već na to odlučio ne dođe li po ono
malo, mogao bi si brzo pokvariti cijelu organizaciju, tu grešku si Marko nije
mogao ni smjeo dozvoliti, želi li intenzivno pomoći svojim ljudima u domovini.
Onda još u početku 1991. dok nije bilo toliko humanitarnih organizacija, takova
pojedinačna pomoć kao sto je bila Markova uvijek je dobro došla. On se je
najviše zalagao na području, Sisačke županije od kuda mu je i supruga rodom.Jer tamo je u ona ratna vremena hrvatskog obranbenog rata,bila naj mnogobrojnija potreba pomoći uz mnoge domaće i izbjeglicama,koji su dolazili od ratnih područja Petrinje,Gline,Hrvatske Kostajnice,iz Dvora na Uni i dalje iz nekih drugih ratnih područja.
Kommentare
Kommentar veröffentlichen