Iseljeničke priča 1 dio
Često puta se rado podsjetimo oni nekadašnjih starih vremena, dok smo još bili djeca i hodali bosi i po pijesku i po travi, za koja najčešće volimo kazati da su bila bolja od današnjih vremena. Narodna nošnja je tada bila izrađena i nosila se iz domaćega platna,one su i danas iste a ljudi se mijenjaju
Najveća sastajališta tada su bile domaće hiže, kao javni centri i sastajališta
poslužila su putna križanja, sve dok nisu niknule zadruge uz njih i seljački
domovi.
Negdje u ta vremena rodio se i naš Marko u jednoj siromašnoj obitelji, koji vam
želi ispričati svoju priču, naravno samo onda ako ćete ju pažljivo čitati.
Vjerojatno će mnogi u njoj pronaći sami sebe. Moguće je pomisliti da su mnogi
od nas u dijaspori doživljavali i dijelili sa Markom sličnu iseljeničku
sudbinu.
Sjećam se dobro još danas, onih mojih žalosnih i tužnih dana, nešto
prije Božića 1961. godine, kaže Marko, kada su mi roditelji po prvi puta
saznali o radnim dozvolama za privremeni rad u Njemačkoj. Bila su to tada neka,
čudna vremena između života i neimaštine, neizvjesnosti kuda će nas taj
nepoznati put odvesti. Neki su morali ostaviti ženu i djecu a neki svoje stare
i nemoćne starce. Neki su prodavali svoja imanja jer ih nije imao tko
obrađivati za njihove odsutnosti. Nikome tada nije bilo lagano razdvojeno
živjeti, tako ni Marku, a ni njegovoj obitelji koja je ostala rastrgana i
jednostavno nezadovoljna, jer im je uvijek netko falio, netko koga se nisu
mogli jednostavno odreći.
Tada sam tek prvi puta osjetio što to znači rastati se od roditelja i ostati
sam sa bakom i braćom, kaže Marko. Baku smo mi djeca neopisivo voljeli, ona nam
je bila dobra, ali nikako nam nije mogla nadomjestiti roditelje, koji su nam
baš tada u tim godinama bili potrebni kao dnevni kruh.
On nam je redovito mjesečno slao novac kako bi preživjeli, kako bi mogli platiti porez na ono što smo posjedovali. Mama je radila u DIP-u (drvno-industrijsko poduzeće) a mi djeca išli smo još u osnovnu školu, i to pješke, koja se nalazila nešto oko tri kilometra prema željezničkoj stanici, gdje se nalazilo seosko groblje i Crkva. Poslije škole, u našem slobodnom vremenu, često puta smo morali ići sa blagom na pašu. Uzeo bih sa sobom čitanku ili bi pokraj krava, koje su pasle zelenu svježu travu, napisao domaću zadaću. Morali smo pomoći mami u obdržavanju kućnih poslova. Najsretniji smo bili kada bi nam se ponekad javio tata sa kojim pismom ili sa kojom lijepom razglednicom., kaže najstariji sin Marko, telefon smo tada imali samo na pošti, za njega nije bilo novaca.
Upotrebljavali smo ga samo u hitnom slučaju. Televiziju se moglo gledati samo u općini ili školi i to određenim danima. Kod kuće smo imali neki stari radio sa magnetskim okom, koje je znalo titrati kao da nas netko gleda, a za nas djecu bilo je to pravo čudo. Ni auta nisi vidio tako često. Autobus je vozio samo dva puta dnevno, često puta tako pun da su se vozili na pragu od njegovih vrata, nagurani kao sardine. Nekada smo bili presretni ako bi se koji puta mogli povesti na maminom biciklu kada bi se ona vratila iz grada sa posla, koji je bio dvanaest kilometara udaljen od našeg sela.
Svaka druga kuća u seoskoj okolici ostala je tada makar bez jednog člana u obitelji, koji je otišao na dobrovoljni rad u inozemstvo. Nijemci bi te nazivali tada gastarbajterima što bi u prijevodu značilo radnici u gostima ili po našem, inozemni radnik. Glavno mjesto sastajanja poslije radnog vremena, a najviše subotom i nedjeljom, bili su glavni kolodvori pa si tako mogao na primjer preko vikenda vidjeti grupe i grupe ljudi raznih nacionalnosti u Bonu, Stuttgartu, Münchenu i drugim gradovima. Tako je glavni kolodvor od tog lijepog i velikog grada znao biti ponekad glavno sastajalište za naše ljude, često se tu moglo iz prve ruke najbrže saznati najnoviju vijest ,kada je netko upravo stigao sa vlakom iz domovine.
Ni tim ljudima, a ni tati, nije bilo u toj njihovoj drugoj domovini lagano,
težak je bio taj gastarbajterski život, kada si stranac i ne osjećaš se doma.
Iako je tata bio još relativno mlad, pisao nam je u jednom pismo kako stanuje u
baraci, mora puno raditi, sam si prati veš i kuhati, ići u kupovinu živežnih
namjernica, a ne zna dovoljno Njemački, pa mu se jednom tako dogodilo da kupi u
potrazi za jeftinom hranom, sasvim nešto drugo, umjesto gulaša - konzerva
wiskasa (pasje ili mačje hrane.) Možete si zamisliti kakovoga je tu bilo
cirkusa, kada je to ispričao svojim kolegama.
Ovi su počeli mrnjaukat kao mačići. A što se može kad je život u tuđem svijetu težak a ne razumije se ni stranog jezika. Često puta se znalo dogoditi da umoran od posla i svega toga legne u krevet te ostane gladan. Za Božić 1962. godine kad nas je tata Branko po prvi puta posjetio, tada nismo znali od radosti što bi učinili, veselili smo se njemu što nam je živ i zdrav opet došao. U ono vrijeme bili su u modi i rado su se nosile najlonske košulje i čarape a posebno su bili popularni šuškavci. Tata nas je pak iznenadio s autom Mercedesom kojega je uspio već za to vrijeme zaraditi i na svojoj hrani uštedjeti. To nije bio novi auto, već polovni, a za nas djecu bilo je to pravo veselje, sjetio se je Marko.
Nitko u našem selu nije nam bio
ravan, a svakako veselili smo se i božićnim poklonima koje nam je donio tata.
Svaki od nas dobio je po nešto, što obuće, što odjeće, a naravno i slatkiša,
kojih inače nismo imali svaki dan, već možda jednom ili dva puta u tri mjeseca.
Tako smo konačno svi zajedno ipak uspjeli proslaviti Božić i Novu Godinu a
najteže nam je opet bilo, kada se tata morao vraćati nakon Tri kralja natrag u
Njemačku. Jedino to je bilo drugačije, što nije morao ići vlakom, kaže Marko.
Komaj je prošlo par godina otkad je tata otišao nakon tri Kralja. Radnu dozvolu
dobila je ubrzo i mama. Opet nam se pojavilo ono isto i još gore, onaj dječji
strah, uskoro ćemo ostati i bez mame. Naravno prvi smo to od nje saznali baka i
ja, a poslije i mlađa braća, koja su još teže od mene to sve proživljavala. Jedva
smo preboljeli tatin rastanak, a uskoro morat će nas napustit i mama, kaže sin
Marko i dalje nastavlja žalosno,
Život je bio za nas kao jedan film, nama djeci nije to sve bilo logično ni
lagano razumjeti, a niti objasniti. Ostali smo bez onih koje smo najviše
voljeli, na koje smo se najčešće oslonili, a to su bili naši najdraži
roditelji, mama i tata. Niko od nas u našem selu nije ni pomislio ostati duže
od pet godina, na dobrovoljnom radu a ni naši roditelji sami...
Priča je duga, sastoji od tri generacije od onih 60 godina prošlog stoljeća na dalje i biti će nastavljena ,od 3 daljnje iseljeničke priče.
Josip Mayer,
Njemačka
Kommentare
Kommentar veröffentlichen