Iz Kronike - Baden-Württemberg
Pise -Ivan Ott
MUŠI SE VRAĆA KUĆI
STUTTGART - Iako su u ovim za Hrvatsku i h r v a t s k i n a r o d t e š k i m godinama hrvatski iseljenici zdušno pomagali domovinu, ipak je pomalo i neobično na ime humanitarne pomoći poslati kućnoga ljubimca . A upravo se je to dogodilo uoči Božića. Iz malog mjesta Steinacha u Rems - Murr okrugu, staračkom domu u S i s k u uz p o š i lj k u H u m a n i t a r n e p o m o ć i , poslana je i dvogodšnja mačkica. No, humanitarci iz Steinacha, konkretno gospodin Josef Mayer, Hrvat s njemačkim državljanstvom i voditelj humanitarne akcije, napravio je račun bez krčmara, odnosno bez dvogodišnje mačkice Muši ljubimice obitelji Mayer. Njoj se u Sisku nije svidjalo, pa se vratila natrag u Njemačku.
A priča o mački Muši, počela je dolaskom kamiona koji je u Sisak morao odpremiti pomoc prikupljenu za tamošnji starački dom. Cijela obitelj Mayer pomagala je kod utovora, uključujući i kućnu ljubimicu, šarenu mačkicu. Ona se igrala i skakala po stvarima, ulazila je i izlazila iz kamiona, da bi vjerojatno umorna legla na toplu zimsku odjeću utovarenu u kamion i zaspala. I tako doputovala u Hrvatsku. No, mačkica je tugovala za svojim gazdama, za svojim toplim domom i miševima kojih je u Njemačkoj ipak više nego u siromašnom staračkom domu i ponijela se shodno humanitarnom principu. Osam dana nije okusila ni zalogaja hrane. Nakon osam dana gostovanja u Sisku, mačkica Muši poslana je istim kamionom natrag u Njemačku. (I.O.)
Večernji list, 27.siječnja..1995
Odmah nakon toga, naš poznati novinar,i spisatelj gospodin Ivan Ott iz Baden - Württenberga, koji suraduje kao novinar u raznim listovima i na radio, bio je i organizator niz humanitarni akcija pomoći.
Napisao je o mačkici priču, pod naslovom "Mačak Tigar Humanitarac". Te osvojio prvu nagradu u Večernjem-listu. Koja je glasila ovako.
__________________________
Ivan Ott :
Priča Iz života
Mačak "Tigar"
U ovim teškim godinama iskušenja i patnji hrvatskog naroda, iseljena Hrvatska zdušno i obilato je pomagala sunorodnjacima u domovini. Nije bilo stvari koju nisu iseljeni Hrvati slali u ime humanitarne pomoći. Popularna hrvatska komičarka Nela Eržišnik jednom se zgodom našalila apostrofirajući izraz " hrvatska dia-spora ".
- Ma kako vas mogu zvati "dia - spora"?! Niste vi bili spori, već hitri kad je trebalo pomoći ugroženoj domovini. Pod hitno ste slali vreće brašna, a u njima "Kinder jaja", da zamijesimo " kajganu " onima s one strane balvana!
Pa ipak je jedinstveni raritet pomoć koju je dobio starački dom u Sisku u kojem su zajednički živjeli stari ljudi i ratni prognanici. Starački dom primio je u ime humanitarne pomoći živog mačka, tigrastog krzna, po kojem je dobio ime "Tigar". Zapravo, bila je mačkica ženskog roda te joj je po pravilu pravopisa pripadalo ime "Tigrica".
No, naši ljudi u iseljeništvu tijekom godina iskrivili su jezik i stvorili svojevrsnu gramatiku u kojoj je sve dopušteno. Tako je u obitelji Mayer hrvatskog podrijetla nastanjenoj u švapskom gradiću Steinachu, Rems-Murr okruga, od mačkice postao mačor - Tigar.
Obitelj Mayer bila je humanitarno angažirana. Desetke kamiona humanitarne pomoći koju su oni prikupili, odvezli su osobno u Sisak i Karlovac. Nekoliko dana pred Božić 1994. godine iz Siska je u Steinach stigao kamion da pokupi i odveze u starački dom u Sisak prikupljenu humanitarnu pomoć. Cijela obitelj Mayer pomagala je pri utovaru. Naravno da nije smio izostati nitko, pa tako ni kučna ljubimica dvogodišnja mačkica " Tigar ", kojoj je ime podijeljeno, kako smo več spomenuli, ne radi možebitno strašnog izgleda i krvoločnosti, već po prugastom krznu sličnom tigru.
Mačkica se motala ispod nogu zaposlenih ljudi, frkala brkovima i savijala rep. Skakala je u kamion i iz njega na zemlju, pritom pomno motreći brkatog vozača kamiona koji je pomagao pri utovaru. Nije to bila " ljubomora " zbog njegovih bujnih brkova, već strah, jer joj je već jednom nehotice stao na rep. A što je " hotimično " a što " nehotice ", to mačak ne zna razlučiti. Zaboljelo ga je strašno, pa je to bio dovoljan razlog za oprez.
Miau, miau, oglašavala se mačkica kako bi skrenula pozornost na sebe. Miau, miau, pri svakom skoku u vozilo, miau, miau, pri svakom iskoku iz vozila. Što je vrijeme odmicalo, vozilo je postajalo punije i punije, a mačkica umornija i umornija.
Kamion je natovoren. Ljudi su pošli u kuću da se okrijepe i čokanjcem rakije zagriju promrzlo tijelo. Mačkica se zavukla u kamion, legla na kup gunjeva i odjeće, te zaspala pravednim mačjim snom.
Mogu li mačkice snivati i spavati snom pravednika? Mogu, tvrdi kćerkica gospodina Mayera, hotimično prešutjevši stari grijeh svog ljubimca. Grijeh mačkice "Tigar" starijeg je datuma. Jednom je pala na ispitu iskušenja, polakomila se za drugim kučnim ljubimcem, šarenim papagajom i zamalo joj se posrećio slastan zalogaj. Za uspomenu na taj događaj ostalo joj je nekoliko isčupanih pera papagaja i čvoruga na glavi od metle mlade gazdarice. Bilo, pa prošlo. Zaboravljeno, oprošteno!
Umjesto umiljatog miau, miau, iz unutrašnjosti kamiona čulo se prigušeno, zadovoljno predenje, brrr, mrrr, brrr.
Što li je mačak u tom trenutku sanjao? O lovu na miševe, o toplom mlijeku? To će ostati njegova tajna. Ali sanjajo je i spavao tako čvrsto da nije opazio kako je vozilo krenulo na put za Hrvatsku. Kad se probudio i otkrio strašnu istinu, bilo je prekasno. Bio je "zarobljen", zatvoren ceradom kamiona. Od buke vozila nitko nije čuo njeno žalosno zapomaganje, miau, miau - pomozite!
Tek na hrvatskoj granici, cariniku koji je izvana kontrolirao plombirano vozilo, pričinilo se da čuje žalosno mijaukanje iz unutrašnjosti kamiona.
- Zar ste počeli voziti mačke na račun humanitarne pomoći? Pola upitno, pola u nevjerici obrati se vozaču hrvatski carinik.
- Kakve mačke? Čudio se u glas šofer, a u sebi razmišljao - jadan čovjek, pomutila mu se pamet na ovoj hladnoći.
Da carinik nije bio pomućenog uma, dapače dobrog sluha, naš se vozač uvjerio kada je kamion sa humanitarnom pomoći nakon dva dana putovanja stigao na odredište - starački dom Sisak.
Mačkicu su otkrili prilikom istovara, Promrzla, gladna, uplašena, šćućurila se u uglu kamiona na gomilu robe. Prvo ju je opazila jedna krezuba starica. Posegla je za mačkom i zacmoktala jezikom:
- Joj kak je lepa maca. Dođi, dođi cica-maca baki Kati. Dobit ćeš toplog mlekeca. Joj kak su dobri naši ljudi u "dojčlandu", čak su nam i macu poklonili. Dođi maco grijat ćeš mi u krevetu promrzle noge. Na brzak je mačku odredila posao baka Kata, hitro ga prigrlivši u naručje iz bojazni da ne utekne, ili da ga ne uzme neki drugi stanovnik doma.
Tog trena, ne svojom voljom, već po nekoj višoj, njoj nepoznatoj sili, mačkica Tigar postala je "humanitarcem".
U njemačkom gradiću Steinachu došlo je do uzbune. Opazili su nestanak kučne ljubimice i zbrojili dva plus dva. Maca mora da je u Sisku! Na potvrdu pretpostavke nisu dugo čekali.
Istovremeno u Sisku, mačak "humanitarac" stupio je u "službu" kod bake Kate. Zauzeo je mjesto u podnožju kreveta, da bi svojim toplim, baršunasto mekim tijelom grijao promrzle staračke noge. Nije silazio s kreveta danima. Nije htio uzeti ni zalogaja hrane. Kao da se sramio jesti hranu iz humanitarne pomoći.
Nije ga "omekšao" ni miris "toplog mlekeca", koje je baka Kata nekoliko dana zaredom podgrijavala i turala pod njuškicu mačku. Grijala, nudila, grijala, nudila a mačak neće pa neće. Kad je vidjela da joj od taga nema vajde, ostavila se jalovog posla i bila je sretna da je tako jeftino došla do tople žive "grijalice". Mačak Tigar nikako da se pomiri nametnutom mu ulogom "humanitarca". Štrajkom glađu tugovao je za bivšim gazdama i toplim domom u dalekom njemačkom gradiću Steinachu.
I na drugom "kraju svijeta" tugovala je obitelj Mayer. Svaki bi razgovor počinjali spominjanjem mačke i završavali imenom kućne ljubimice. Mučila ih grižnja savjesti. Osjećali su se krivi za nestanak mačkice, iako su u međuvremenu doznali gdje se nalazi.
Bilo je pusto u kući obitelji Mayer. Pusto, ali ne i neveselo. Drugi kućni ljubimac, šareni papagaj, zlopamtilo, veselio se nestanku mačka i veselo fućkao pjesmicu na tekst - tko pod drugim jamu kopa ......
Tako su prolazili dani. Mačak "humanitarac" čvrsto je odlučio prikratiti svoj mačji život upornim odbijanjem hrane i do kraja preležati u krevetu bake Kate, koja je pak sa svoje strane razmišljala kako da produži vijek ugodne "grijalice"? I onaj brkati šofer, koji je nehotice dovezao mačka u Sisak, mučio se brigom kako da vrati mačka u Njemačku?
Mislili, mislili i izmislili!
Po međunarodnim propisima, mačka "humanitarca" veterinarski su "obradili". Izboli ga brojnim injekcijama, izvadili mu mačju putovnicu, ulaznu vizu za Njemačku, a valjda i radnu dozvolu za lov na ugojene njemačke miševe. Tako opremljenog papirima, strpali ga u veliki papirnati karton, ubacili u kabinu kamiona, pa pravac Njemačka.
U staračkom domu u Sisku, "mačku - humanitarcu" priređen je dirljiv ispraćaj. Ispratila ga poveća grupa ljudi. Baka Kata, velikim rupcem kao plahta, čas bi mahala za rastanak, čas bi poskrivećki brisala suze s oronulog lica.
- Joj meni, joj. Ode moja topla pećica. Ode moja slatka cica-maca, glasno je jadikovala starica. Dan pred Novu 1995. godinu mačkica se vratila u njemački gradić Steinach. Uh, što je bilo veselo. Podignutog repa i brka, mačak Tigar, oprostite, "mačak humanitarac" iskočio je iz kamiona pa radosnim mijaukom pozdravio "komitet" za doček - svoje gospodare.
Mršav i gladan, ali za jedno iskustvo bogatiji (svugdje je lijepo, ali kod kuće je ipak najljepše) šmugnuo je u kuću, što dalje od nesretnog kamiona kojeg je smatrao krivim za sve svoje nevolje.
U mjestu se ubrzo pročulo za ovu mačju avanturu. Posebice među miševima zavladala je velika panika. U paničnom strahu pobjegli su iz kuće obitelji Mayer, jer nije preporučljivo biti u blizini mačke koja je osam dana gladovala. Tim više, što je mačak po povratku u Steinach odbacio status "humanitarca"!
A mačak kao mačak. Nakom što je uslast "smlatio" nekoliko doza slasne mačje hrane "Kitikat", zavukao se u topli zapećak kod kamina, pa se odao omiljenom zanimanju - spavanju. Budio se od vremena do vremena iz sna, preplašeno gledao oko sebe da se uvjeri kako je kod kuće. Mučio ga grozan san: kako su ga sa samo dvije godine starosti htjeli "strpati" u starački dom.
I u dalekom Sisku baka Kata budila bi se iz sna. Ne poradi toga što je ružno sanjala, već poradi promrzlih nogu koje više nije grijala slatka cica-maca iz "dojčlanda"!
MUŠI SE VRAĆA KUĆI
STUTTGART - Iako su u ovim za Hrvatsku i h r v a t s k i n a r o d t e š k i m godinama hrvatski iseljenici zdušno pomagali domovinu, ipak je pomalo i neobično na ime humanitarne pomoći poslati kućnoga ljubimca . A upravo se je to dogodilo uoči Božića. Iz malog mjesta Steinacha u Rems - Murr okrugu, staračkom domu u S i s k u uz p o š i lj k u H u m a n i t a r n e p o m o ć i , poslana je i dvogodšnja mačkica. No, humanitarci iz Steinacha, konkretno gospodin Josef Mayer, Hrvat s njemačkim državljanstvom i voditelj humanitarne akcije, napravio je račun bez krčmara, odnosno bez dvogodišnje mačkice Muši ljubimice obitelji Mayer. Njoj se u Sisku nije svidjalo, pa se vratila natrag u Njemačku.
A priča o mački Muši, počela je dolaskom kamiona koji je u Sisak morao odpremiti pomoc prikupljenu za tamošnji starački dom. Cijela obitelj Mayer pomagala je kod utovora, uključujući i kućnu ljubimicu, šarenu mačkicu. Ona se igrala i skakala po stvarima, ulazila je i izlazila iz kamiona, da bi vjerojatno umorna legla na toplu zimsku odjeću utovarenu u kamion i zaspala. I tako doputovala u Hrvatsku. No, mačkica je tugovala za svojim gazdama, za svojim toplim domom i miševima kojih je u Njemačkoj ipak više nego u siromašnom staračkom domu i ponijela se shodno humanitarnom principu. Osam dana nije okusila ni zalogaja hrane. Nakon osam dana gostovanja u Sisku, mačkica Muši poslana je istim kamionom natrag u Njemačku. (I.O.)
Večernji list, 27.siječnja..1995
Odmah nakon toga, naš poznati novinar,i spisatelj gospodin Ivan Ott iz Baden - Württenberga, koji suraduje kao novinar u raznim listovima i na radio, bio je i organizator niz humanitarni akcija pomoći.
Napisao je o mačkici priču, pod naslovom "Mačak Tigar Humanitarac". Te osvojio prvu nagradu u Večernjem-listu. Koja je glasila ovako.
__________________________
Ivan Ott :
Priča Iz života
Mačak "Tigar"
U ovim teškim godinama iskušenja i patnji hrvatskog naroda, iseljena Hrvatska zdušno i obilato je pomagala sunorodnjacima u domovini. Nije bilo stvari koju nisu iseljeni Hrvati slali u ime humanitarne pomoći. Popularna hrvatska komičarka Nela Eržišnik jednom se zgodom našalila apostrofirajući izraz " hrvatska dia-spora ".
- Ma kako vas mogu zvati "dia - spora"?! Niste vi bili spori, već hitri kad je trebalo pomoći ugroženoj domovini. Pod hitno ste slali vreće brašna, a u njima "Kinder jaja", da zamijesimo " kajganu " onima s one strane balvana!
Pa ipak je jedinstveni raritet pomoć koju je dobio starački dom u Sisku u kojem su zajednički živjeli stari ljudi i ratni prognanici. Starački dom primio je u ime humanitarne pomoći živog mačka, tigrastog krzna, po kojem je dobio ime "Tigar". Zapravo, bila je mačkica ženskog roda te joj je po pravilu pravopisa pripadalo ime "Tigrica".
No, naši ljudi u iseljeništvu tijekom godina iskrivili su jezik i stvorili svojevrsnu gramatiku u kojoj je sve dopušteno. Tako je u obitelji Mayer hrvatskog podrijetla nastanjenoj u švapskom gradiću Steinachu, Rems-Murr okruga, od mačkice postao mačor - Tigar.
Obitelj Mayer bila je humanitarno angažirana. Desetke kamiona humanitarne pomoći koju su oni prikupili, odvezli su osobno u Sisak i Karlovac. Nekoliko dana pred Božić 1994. godine iz Siska je u Steinach stigao kamion da pokupi i odveze u starački dom u Sisak prikupljenu humanitarnu pomoć. Cijela obitelj Mayer pomagala je pri utovaru. Naravno da nije smio izostati nitko, pa tako ni kučna ljubimica dvogodišnja mačkica " Tigar ", kojoj je ime podijeljeno, kako smo več spomenuli, ne radi možebitno strašnog izgleda i krvoločnosti, već po prugastom krznu sličnom tigru.
Mačkica se motala ispod nogu zaposlenih ljudi, frkala brkovima i savijala rep. Skakala je u kamion i iz njega na zemlju, pritom pomno motreći brkatog vozača kamiona koji je pomagao pri utovaru. Nije to bila " ljubomora " zbog njegovih bujnih brkova, već strah, jer joj je već jednom nehotice stao na rep. A što je " hotimično " a što " nehotice ", to mačak ne zna razlučiti. Zaboljelo ga je strašno, pa je to bio dovoljan razlog za oprez.
Miau, miau, oglašavala se mačkica kako bi skrenula pozornost na sebe. Miau, miau, pri svakom skoku u vozilo, miau, miau, pri svakom iskoku iz vozila. Što je vrijeme odmicalo, vozilo je postajalo punije i punije, a mačkica umornija i umornija.
Kamion je natovoren. Ljudi su pošli u kuću da se okrijepe i čokanjcem rakije zagriju promrzlo tijelo. Mačkica se zavukla u kamion, legla na kup gunjeva i odjeće, te zaspala pravednim mačjim snom.
Mogu li mačkice snivati i spavati snom pravednika? Mogu, tvrdi kćerkica gospodina Mayera, hotimično prešutjevši stari grijeh svog ljubimca. Grijeh mačkice "Tigar" starijeg je datuma. Jednom je pala na ispitu iskušenja, polakomila se za drugim kučnim ljubimcem, šarenim papagajom i zamalo joj se posrećio slastan zalogaj. Za uspomenu na taj događaj ostalo joj je nekoliko isčupanih pera papagaja i čvoruga na glavi od metle mlade gazdarice. Bilo, pa prošlo. Zaboravljeno, oprošteno!
Umjesto umiljatog miau, miau, iz unutrašnjosti kamiona čulo se prigušeno, zadovoljno predenje, brrr, mrrr, brrr.
Što li je mačak u tom trenutku sanjao? O lovu na miševe, o toplom mlijeku? To će ostati njegova tajna. Ali sanjajo je i spavao tako čvrsto da nije opazio kako je vozilo krenulo na put za Hrvatsku. Kad se probudio i otkrio strašnu istinu, bilo je prekasno. Bio je "zarobljen", zatvoren ceradom kamiona. Od buke vozila nitko nije čuo njeno žalosno zapomaganje, miau, miau - pomozite!
Tek na hrvatskoj granici, cariniku koji je izvana kontrolirao plombirano vozilo, pričinilo se da čuje žalosno mijaukanje iz unutrašnjosti kamiona.
- Zar ste počeli voziti mačke na račun humanitarne pomoći? Pola upitno, pola u nevjerici obrati se vozaču hrvatski carinik.
- Kakve mačke? Čudio se u glas šofer, a u sebi razmišljao - jadan čovjek, pomutila mu se pamet na ovoj hladnoći.
Da carinik nije bio pomućenog uma, dapače dobrog sluha, naš se vozač uvjerio kada je kamion sa humanitarnom pomoći nakon dva dana putovanja stigao na odredište - starački dom Sisak.
Mačkicu su otkrili prilikom istovara, Promrzla, gladna, uplašena, šćućurila se u uglu kamiona na gomilu robe. Prvo ju je opazila jedna krezuba starica. Posegla je za mačkom i zacmoktala jezikom:
- Joj kak je lepa maca. Dođi, dođi cica-maca baki Kati. Dobit ćeš toplog mlekeca. Joj kak su dobri naši ljudi u "dojčlandu", čak su nam i macu poklonili. Dođi maco grijat ćeš mi u krevetu promrzle noge. Na brzak je mačku odredila posao baka Kata, hitro ga prigrlivši u naručje iz bojazni da ne utekne, ili da ga ne uzme neki drugi stanovnik doma.
Tog trena, ne svojom voljom, već po nekoj višoj, njoj nepoznatoj sili, mačkica Tigar postala je "humanitarcem".
U njemačkom gradiću Steinachu došlo je do uzbune. Opazili su nestanak kučne ljubimice i zbrojili dva plus dva. Maca mora da je u Sisku! Na potvrdu pretpostavke nisu dugo čekali.
Istovremeno u Sisku, mačak "humanitarac" stupio je u "službu" kod bake Kate. Zauzeo je mjesto u podnožju kreveta, da bi svojim toplim, baršunasto mekim tijelom grijao promrzle staračke noge. Nije silazio s kreveta danima. Nije htio uzeti ni zalogaja hrane. Kao da se sramio jesti hranu iz humanitarne pomoći.
Nije ga "omekšao" ni miris "toplog mlekeca", koje je baka Kata nekoliko dana zaredom podgrijavala i turala pod njuškicu mačku. Grijala, nudila, grijala, nudila a mačak neće pa neće. Kad je vidjela da joj od taga nema vajde, ostavila se jalovog posla i bila je sretna da je tako jeftino došla do tople žive "grijalice". Mačak Tigar nikako da se pomiri nametnutom mu ulogom "humanitarca". Štrajkom glađu tugovao je za bivšim gazdama i toplim domom u dalekom njemačkom gradiću Steinachu.
I na drugom "kraju svijeta" tugovala je obitelj Mayer. Svaki bi razgovor počinjali spominjanjem mačke i završavali imenom kućne ljubimice. Mučila ih grižnja savjesti. Osjećali su se krivi za nestanak mačkice, iako su u međuvremenu doznali gdje se nalazi.
Bilo je pusto u kući obitelji Mayer. Pusto, ali ne i neveselo. Drugi kućni ljubimac, šareni papagaj, zlopamtilo, veselio se nestanku mačka i veselo fućkao pjesmicu na tekst - tko pod drugim jamu kopa ......
Tako su prolazili dani. Mačak "humanitarac" čvrsto je odlučio prikratiti svoj mačji život upornim odbijanjem hrane i do kraja preležati u krevetu bake Kate, koja je pak sa svoje strane razmišljala kako da produži vijek ugodne "grijalice"? I onaj brkati šofer, koji je nehotice dovezao mačka u Sisak, mučio se brigom kako da vrati mačka u Njemačku?
Mislili, mislili i izmislili!
Po međunarodnim propisima, mačka "humanitarca" veterinarski su "obradili". Izboli ga brojnim injekcijama, izvadili mu mačju putovnicu, ulaznu vizu za Njemačku, a valjda i radnu dozvolu za lov na ugojene njemačke miševe. Tako opremljenog papirima, strpali ga u veliki papirnati karton, ubacili u kabinu kamiona, pa pravac Njemačka.
U staračkom domu u Sisku, "mačku - humanitarcu" priređen je dirljiv ispraćaj. Ispratila ga poveća grupa ljudi. Baka Kata, velikim rupcem kao plahta, čas bi mahala za rastanak, čas bi poskrivećki brisala suze s oronulog lica.
- Joj meni, joj. Ode moja topla pećica. Ode moja slatka cica-maca, glasno je jadikovala starica. Dan pred Novu 1995. godinu mačkica se vratila u njemački gradić Steinach. Uh, što je bilo veselo. Podignutog repa i brka, mačak Tigar, oprostite, "mačak humanitarac" iskočio je iz kamiona pa radosnim mijaukom pozdravio "komitet" za doček - svoje gospodare.
Mršav i gladan, ali za jedno iskustvo bogatiji (svugdje je lijepo, ali kod kuće je ipak najljepše) šmugnuo je u kuću, što dalje od nesretnog kamiona kojeg je smatrao krivim za sve svoje nevolje.
U mjestu se ubrzo pročulo za ovu mačju avanturu. Posebice među miševima zavladala je velika panika. U paničnom strahu pobjegli su iz kuće obitelji Mayer, jer nije preporučljivo biti u blizini mačke koja je osam dana gladovala. Tim više, što je mačak po povratku u Steinach odbacio status "humanitarca"!
A mačak kao mačak. Nakom što je uslast "smlatio" nekoliko doza slasne mačje hrane "Kitikat", zavukao se u topli zapećak kod kamina, pa se odao omiljenom zanimanju - spavanju. Budio se od vremena do vremena iz sna, preplašeno gledao oko sebe da se uvjeri kako je kod kuće. Mučio ga grozan san: kako su ga sa samo dvije godine starosti htjeli "strpati" u starački dom.
I u dalekom Sisku baka Kata budila bi se iz sna. Ne poradi toga što je ružno sanjala, već poradi promrzlih nogu koje više nije grijala slatka cica-maca iz "dojčlanda"!
Kommentare
Kommentar veröffentlichen