Zašto nam je hrvatskoj dijaspori-zu udruženje dijasporskih medija hitno potrebno njihovo savezništvo
Prije svega, dijaspori su potrebni ujedinjeni i jaki
dijaspori mediji kojih ima diljem Europe i svijeta. Bez vlastitog glasa, naša
priča ostaje rasuta po grupama i komentarima.
Živimo u vremenu
velikih geopolitičkih previranja. Ako padne Ukrajina, trese se cijela Europa, a s njom i Amerika. Stara
poslovica kaže: dok se dvojica svađaju, treći profitira. Dok se velike sile
poput Rusije i Kine dogovaraju, Amerika vodi svoju politiku, a Europa se sve
više dijeli iznutra. U takvoj nesigurnosti, mala nacija poput hrvatske može
opstati samo ako je njezina dijaspora ujedinjena i dobro informirana.
Njemačka je najbolji
primjer koliko je taj poredak složen. Danas se ovdje, htjeli mi to priznati
ili ne, živi u nekoliko različitih stvarnosti. Prvu čine Nijemci rođeni u
Njemačkoj. Drugu čine oni koji su nakon pada Berlinskog zida stigli s istoka na
zapad. Treću čine mi, ljudi u dijaspori, različitih nacija, među njima i Hrvati
koji su ovdje došli šezdesetih godina, trbuhom za kruhom, na poziv Njemačke.
Njemačka se bez nas danas ne može i bez nas ne može opstati. I četvrtu skupinu
čine ljudi iz zadnjeg velikog migrantskog vala, koji su došli na poziv bivše
kancelarke pod motom "dođite svi" i koji imaju sustav socijalne
podrške koji često stvara osjećaj da su u povoljnijem položaju od domaćeg
stanovništva.
Mora li hrvatska
dijaspora čekati do zadnjega da je netko tjera na potez?
Hrvatska poziva svoju dijasporu na masovni povratak. Mnogi
bi se i vratili kada bi u Hrvatskoj vrijedili jednaki uvjeti za sve. 60.000
povratnika zvuči puno, ali to nije masovni povratak. To je statistička greška
naspram 4,5 milijuna Hrvata koliko nas živi u Europi i svijetu.
I tu
dolazimo do ključnog pitanja: kako to rade drugi?
Talijanski
model – kako izgleda državni sindikat dijaspore
Talijani
imaju jedan od najrazvijenijih i institucionalno najmoćnijih sustava zastupanja
dijaspore na svijetu. Dok se druge države oslanjaju na folklorna i savjetodavna
tijela, Italija je svoju dijasporu ugradila izravno u Ustav, Parlament i
zakone. Taj model funkcionira upravo kao "državni sindikat" kroz tri
razine:
1. Zastupnici u Parlamentu – političko krilo
Talijanska
dijaspora ne bira zastupnike na listi u Rimu, nego izravno bira svoje ljude iz
dijaspore u Parlament (Zastupnički dom i Senat). Ti zastupnici fizički dolaze
iz redova dijaspore – iz Argentine, Australije, Njemačke. U Rimu djeluju kao
pravi lobi. Povijesno se događalo da opstanak talijanske Vlade ovisi o glasu
zastupnika iz dijaspore. To im daje stvarnu moć.
2. COMITES – lokalni
sindikalni odbori na terenu
COMITES (Comitati
degli Italiani all'Estero) su izabrani odbori Talijana pri svakom konzulatu
u svijetu. Talijani u Münchenu, New Yorku ili Sydneyu izlaze na izbore i biraju
svoje predstavnike. Ako konzulat sporo izdaje putovnice, COMITES službeno sjeda
za stol s konzulom i traži rješenje u ime građana. To je lokalni sindikat prema
državi.
3. CGIE – krovni
sindikat dijaspore u Rimu
CGIE (Consiglio Generale degli Italiani all'Estero) je
Generalno vijeće Talijana u inozemstvu u Rimu. Članove CGIE-a ne postavlja
Vlada dekretom, nego ih biraju predstavnici lokalnih COMITES-a diljem svijeta.
Sustav je građen odozdo prema gore. CGIE ima zakonsko pravo sudjelovanja u
kreiranju proračuna i zakona koji se tiču dijaspore.
Zašto je talijanski
model uspješan?
Jer ima "zube". Ima demokratski legitimitet, ima
pravo blokirati odluke i ima kontrolu nad novcem. Talijanski lobi se izborio da
se dio pristojbi koje dijaspora plaća za državljanstvo vraća konzulatima da
zaposle više ljudi.
Talijanski primjer pokazuje da se dijaspora ne mora
organizirati kao privatna udruga. Država joj može i mora zakonski omogućiti da
izgradi vlastiti sustav s političkom i pravnom moći.
Zato nam je uz
udruženje dijasporskih medija, poput CroExpressa, hitno potrebno i njihovo
savezništvo – krovni medijski i lobistički savez koji će govoriti jednim
glasom.
Kommentare
Kommentar veröffentlichen