Hrvatska se
godinama s pravom ponosi svojom dijasporom i milijardama koje iseljeništvo
šalje u domovinu. Svake godine gledamo iste protokole: sjednice Savjeta Vlade,
fotografiranja u Banskim dvorima, svečane govore o očuvanju identiteta i
obećanja o rezanju birokracije. Kad se kamere ugase, stvarnost na terenu ostaje
ista. Potomci iseljenika mjesecima čekaju rješenja o državljanstvu, konzularne
usluge kaskaju za digitalnim vremenom, a povratnici se gube u labirintu administracije.
Zašto se od
toliko savjetodavnih tijela dogodilo tako malo konkretnog pomaka? Odgovor je
jednostavan: savjetodavna tijela nemaju instrumente. Ona ovise o državnom
proračunu i imaju pravo samo – predlagati. A onoga tko u politici služi samo za
savjet, rijetko se shvaća ozbiljno.
Zato
dijaspori ne treba još jedno protokolarno tijelo. Treba joj dvoje:
Prvo – ujedinjena medijska mreža. Danas imamo desetak odličnih
portala od Stuttgarta do Sydneyja, ali svatko priča za sebe. Zamislite da ti
portali nastupaju zajedno, kao jedna krovna medijska platforma s 500.000
čitatelja. Tada jedna priča o čekanju putovnice u Münchenu ne bi bila lokalna
žalopojka, nego udarna vijest koja se istog dana čita u Zagrebu, Torontu i
Mostaru. Jaki mediji stvaraju javni pritisak koji nijedan Savjet ne može
stvoriti.
Drugo – moćan
sindikat, odnosno profesionalan lobi. Medij je glas, lobi je poluga.
Organizacija s mentalitetom modernog sindikata u najboljem smislu riječi
Gewerkschaft – servis koji štiti interese svojih članova.
Kako bi takav dvojac promijenio pravila igre?
1. Kroz financijsku
neovisnost. Ni mediji ni lobi ne smiju ovisiti o natječajima i proračunskim
linijama onoga s kim pregovaraju. Financiraju ih sami članovi, čitatelji i
poduzetnici kroz transparentne članarine i zaklade. Tek tada se može
pregovarati ravnopravno.
2. Kroz kolektivnu
pregovaračku snagu. Snaga je u zajedništvu. Snaga iseljeničkog lobija je u
onome što već pokreće Hrvatsku: u investicijama, doznakama, turizmu i znanju.
Takav lobi ne bi ucjenjivao, već bi uvjetovao – kao svaki ozbiljan partner – da
veliki projekti idu ruku pod ruku s reformama.
3. Kroz profesionalne
zahtjeve. Umjesto općenitih rasprava o domoljublju, zajednički mediji bi
artikulirali problem, a lobi bi pred Vladu izlazio s mjerljivim prijedlozima:
potpuna digitalizacija konzularnih usluga putem jedne aplikacije, rješavanje
dvostrukog oporezivanja i zakonski rok od 30 dana za statusna pitanja.
Budimo
pošteni – glavne prepreke nisu samo u Zagrebu, nego i u nama samima.
Razjedinjeni smo. I medijski i organizacijski. Dokle god nastupamo kao 200
malih klubova i portala, a ne kao jedna mreža, nitko nas neće shvatiti
ozbiljno.
Vrijeme je da
dijaspora prestane biti pasivni promatrač. Tek kada Zagreb bude znao da iza
jednog teksta stoji ujedinjena medijska mreža, a iza jednog zahtjeva stoji
organizacija od stotina tisuća članova – tada se promjene neće čekati
desetljećima, nego mjeriti tjednima.
Kommentare
Kommentar veröffentlichen