Ako u dijaspori ne možemo nabaviti ni narodnu nošnju-što smo onda izgubili kao narod?
Tekst i
foto:Josip Josef Mayer
U dijaspori nije lako nabaviti ni hrvatsku narodnu nošnju. To je činjenica o kojoj se rijetko govori, a još rjeđe sustavno rješava.
Osobno
posjedujem ljetnu i zimsku narodnu nošnju grada Novi Vinodolski, na što sam iznimno ponosan. Novi Vinodolski je grad koji mnogi vole – grad u koji
dolaze domaći i strani gosti, turisti i ljudi iz dijaspore. U tom gradu, u
skladu sa svojim mogućnostima, aktivan sam i pasivan član Udruge prijatelja grožđa i vina – vinara i vinogradara „Ružica
Vinodola“, a ondje sam odlučio provesti i svoje umirovljeničke dane.
U Domovini barem postoje KUD-ovi, kojima financijski pomažu turističke zajednice i gradska poglavarstva.
U dijaspori toga gotovo da i nema. Tamo nije samo teško nabaviti hrvatsku
narodnu nošnju – nemoguće ju je i
posuditi, osobito nošnje iz manjih mjesta, gradova i sela. Dijasporske
folklorne udruge i zajednice snalaze se kako znaju: preko privatnih veza,
prijatelja, domaćih KUD-ova i osobnih kanala.
👉
Udruga Marshall plan za Hrvatsku uz dijasporu napominje:
Hrvatske
narodne nošnje
nisu samo odjeća.
One
su sjećanje, identitet i priča naših krajeva. U svakoj boji i
svakom vezu žive običaji,
vjera i ljubav prema domu.
Ali problem ne staje na nošnjama.
U dijaspori nije lako
pronaći ni hrvatsku hranu i piće. Ima ih tek sporadično. Ima ćevapčića s
Balkana – proizvoda koji se nude diljem Europe i na kojima se dobro zarađuje –
ali to nije izvorna hrvatska gastronomija. Hrvatska hrana je trebala odavno
biti plasirana na europsko i svjetsko tržište, kao što su to uspjele turska,
talijanska, kineska i druge kuhinje.
Ako želimo da se to promijeni, moramo se udružiti – u Domovini i u dijaspori:
politički, gospodarski, turistički, društveno i pojedinačno. Upravo zato važna
je inicijativa i udruga „Marshall plan
za Hrvatsku uz dijasporu“, zajedno s njezinim već razvijenim modernim
platformama.
Jedna od ključnih platformi je CRO GREEN – proizvodnja zdrave i sigurne hrane, koja se s velikim žarom i ljubavlju potiče po hrvatskim županijama. Udruga već više od godinu dana neumorno okuplja, povezuje i predstavlja ljude i projekte.
Na čelu s osnivačem i
predsjednikom udruge gospodinom Zdenkom
Štrigom, poslovnim čovjekom i menadžerom iz Frankfurta te posebnim
savjetnikom u Ministarstvu demografije i useljeništva RH.
Samo zajednički, uz slogu i dobru volju, možemo u Domovini,
Europi i svijetu pokazati da postojimo
kao narod i da znamo funkcionirati. Jer realnost je da nas, ovakve kakvi
smo danas – razjedinjene – veliki svjetski igrači ne shvaćaju ozbiljno.
Uz udrugu Marshall plan za Hrvatsku i najavljene programe,
poput osnivanja centara znanja od
Frankfurta do Zagreba i diljem Hrvatske, cilj je da se administracija i
papirologija rješavaju brzo i na jednom mjestu, uz uključivanje dijasporskih banaka koje bi financijski
poduprle razvoj tih projekata.
Danas nas prati više od 10.000
ljudi, ali pravi pomak nastaje tek kada se aktivno uključe znanstvenici, ulagači, gospodarstvenici i
mladi poduzetnici. Posla je još mnogo.
Deutsch:
Wenn wir in der Diaspora nicht einmal
eine kroatische Tracht bekommen – was ist aus unserer Identität geworden?
Ich selbst besitze eine Sommer- und Wintertracht der Stadt Novi Vinodolski, auf die ich sehr stolz
bin. Novi Vinodolski ist eine Stadt, die viele lieben – ein Ort, den
Einheimische, Touristen, Gäste aus dem Ausland und Menschen aus der Diaspora
gleichermaßen besuchen. Dort bin ich, im Rahmen meiner Möglichkeiten, aktives
und passives Mitglied des Vereins der
Freunde von Wein und Weinbau „Ružica Vinodola“, und dort habe ich
beschlossen, meinen Ruhestand zu verbringen.
In Kroatien gibt es zumindest Kultur- und Folklorevereine (KUD-ovi), die von Tourismusverbänden
und Städten finanziell unterstützt werden. In
der Diaspora fehlt diese Unterstützung fast vollständig. Dort ist es nicht nur
schwierig, eine kroatische Tracht zu kaufen – sie ist praktisch nicht
einmal ausleihbar, vor allem nicht jene aus kleineren Orten und Regionen.
Diaspora-Vereine sind gezwungen, sich über private Kontakte, Freundschaften und
inoffizielle Kanäle zu behelfen.
Deshalb ist die
Verbindung zwischen Heimat und Diaspora entscheidend.
Auch kroatische
Lebensmittel und Getränke sind im Ausland kaum verfügbar. Vereinzelt findet
man Angebote. Balkangerichte wie Ćevapčići
sind überall präsent und wirtschaftlich erfolgreich – doch sie sind nicht authentisch kroatisch. Kroatische Produkte
hätten längst ihren Platz in europäischen und weltweiten Handelsketten haben
müssen, so wie es bei der türkischen, italienischen oder chinesischen Küche der
Fall ist.
Wenn wir das ändern wollen, müssen wir uns vereinen – in der Heimat und in der Diaspora: politisch,
wirtschaftlich, touristisch und gesellschaftlich. Genau hier setzt die Initiative „Marshallplan für Kroatien mit
der Diaspora“ an, zusammen mit ihren modernen und bereits entwickelten
Plattformen.
Nur gemeinsam, mit
Zusammenhalt und gutem Willen, können wir zeigen, dass Kroatien mehr ist als
eine Randnotiz. Denn in unserem derzeitigen, oft zersplitterten Zustand
werden wir international nicht ernst genommen.
Geplant sind zudem
Wissens- und Servicezentren von Frankfurt bis Zagreb und in ganz Kroatien,
in denen Verwaltung und Bürokratie zentral und effizient erledigt werden sollen
– unter Einbindung diasporischer Banken,
die Investitionen aus dem Ausland bündeln würden.
Über 10.000
Menschen folgen dieser Initiative bereits. Doch der entscheidende Schritt kommt
erst, wenn sich Wissenschaftler,
Investoren, Unternehmer und junge Fachkräfte aktiv einbringen. Die Arbeit
liegt noch vor uns.









Kommentare
Kommentar veröffentlichen