Životna priča jedne izbjeglice iz ratnih obrambenih vremena u toku Božića 1991 godine.
Tekst:Josip Josef Mayer
Sjećanja.
Žalost, strah,
nevolja i srdžba. U takvoj atmosferi, našlo se je na taj četvrtak konačno ipak
malo nade . Bilo je to priznanje Hrvatske kao samostalne, demokradske, suverene i slobodne države, koju su potvrdile neke zemlje, među
njima i Njemačka, u onim su strašnim vremenima dale nove poticaje i donijele
sreću ljudima koji su nakon toliko
stoljeća vodili borbu za svoju državu.
Fra. Josip
Lucić, bio je posebno ožarena lica uvjeravajući ljude da će se sve druge
republike nekadašnje države, naći na istom putu,što se je kasnije i dogodilo.
Hrvatima je to priznanje donijelo hrabrost i nadu, iako su ljudi vjerovali već
u ono vrijeme da će rata još biti,i strašnijega, no ovo je veliki poticaj.
Ljudi u ovoj Njemačkoj pokraiini, bili su ponosni i s još više žara i
dobre,volje i elana krenuli su pomagati domovini, osobito preko Caritasa te iz
svoje obližnje udruge „HKSU Zrinski“ Waiblingen u kojoj je bila u ono
vrijeme,pasivna i aktivna i naša cijela obitelj Mayer. Danas smo supruga
Brigita i moja malenkost u toj udruzi počasni članovi.
NITKO NE
DOLAZI RADO OVAMO, NITKO NE ŽELI OVDJE OSTATI
Strah
je ležao duboko mlade žena koje je prije
dva mjeseca, zajedno sa svojom majkom i sestrom pobjegla iz Hrvatske,koja je
živjela kod nekih poznatih ljudi u jednom gradiću pokraj Stuttgarta. Želila je
da oko nje ne bude javnosti,s napomenom jer ne želi pričati o sebi niti o kraju
iz kojega dolazi. Ne želi to zbog oca i svoga brata, koji su kao većina muških
ostali kod kuće. Ostali su kako bi branili svoju domovinu od savezne armije i
srpskih agresora. Tjednima je mlada žena i njezina obitelj živjela u podrumu
zajedno sa štakorima. Nitko se nije usudio izaći van iz podruma, nakon što je
neka žena bila streljana na kućnom pragu u trenutku kada je izašla po pletaći
pribor. To je žalosna pričala izbjegle Hrvatica u hrvatskoj Katoličkoj misiji.
Na kraju, kad je bolnica bila u bombardiranju totalno uništena, preostao je
samo bijeg, jer je sestra bila u visokoj trudnoći.
Nikome nije
lagano otići iz domovine, kazala je mlada žena, dodajući kako i zbog toga mnoge
mlade žene su došle u Njemačku se obogatiti. Nitko neće ovdje ostati, vjervala
je ona, živjela je u nadi da se što prije vrati u Hrvatsku. Do tada morala je u
strahu za brata i oca, preživljavati ove blagdanske dane, te se pitala, kako će
Božić slaviti?
Po onom što
zna Mirko Vidačković,tadašnji socijalni
radnik Caritasa danas u mirovini, tada je naglasio,takvih ljudi je ovdje oko
1000, od kojih je oko 700 dobilo socijalnu pomoć, boravak im je produžen, od tri
do šest mjeseci. Njih oko 300 zadržava se kod prijatelja i rodbine. Gotovo 98 %
tih ljudi smješteno je kod hrvatskih obitelji, a ima ih i kod Nijemaca. Kod
gosp. Petra Wunderlicha živi sada devetero ljudi umjesto troje.
Waiblingenskom
socijalnom radniku Hans Seegeru, sve su više poznati slučajevi, da vlasnici
kuća prijete otkazom redovnim stanarima, što prognaničkoj obitelji ne preostaje
ništa drugo nego da se prijave u socijalni ured. Broj Hrvata prijavljenih
posljednji tjedan je jako povećan.
Od 66 prijava
u posljednjem tjednu popeo se je sada na 180. No, borba za opstanak je veća,
vjeruje Hans Seeger i njegov kolega iz Inozemnog ureda, koji pokazuju veliko
razumijevanje za izbjeglice. Čovjek se čudi kako dugo može izdržati, ne samo za
Hrvate nego i za Srbske , dezertere, kojima bi prijetila smrtna kazna ako bi
bili poslani natrag. Po informaciji Mirka Vidačkovića takve čine Romi, pa
stanovnici Makedonije i Kosova koji kao manjine imaju strah pred Srbima.
ZAHVALA I
MOLBA IZ SISKA
BOŽIĆ -
SLAVLJE BEZ VESELJA
"Kada
bi Vi znali, što to nama izbjeglicama znači
kad znamo
da nismo napušteni, da netko misli na nas," pisala je u jednoj od
zahvalnici koja je bila usmjerena na HKM Waiblingen Ljubice M. "Prije svega topla odjeća, to
je bila pomoć od životne važnosti za nas." Žena koja je kao prognana iz
Petrinje, našla smještaj kod prijatelja u Sisku, kaže ovako: "U zbjegu su
se rodila djeca, koja svoga oca neće nikada vidjeti. Tu se pokapaju starci,
borci i izbjegli. Budite u Vašim molitvama s nama i budite sretni što ne morate
dijeliti našu sudbinu", zaključuje Ljubica sa pogledom na Božić, koji će
ljudi u Hrvatskoj ove godine kao blagdan veselja morati provesti sa suzama u
očima bez doma i svojih najmilijih.
JEDAN DAN
RADOSTI
Odaziv za
pomoć ljudi iz pokrajine Rems-Murr, narodu u nevolji u Hrvatskoj jako je bio
velik. Iza toga stoji "Caritas" i Hrvatska katolička misija, koje su
organizirale transporte pomoći: četiri
teretna vozila, svako po 20 tona odjeće, živežnih namjerica, lijekova,
uključujući oko 60 000 DEM novčane pomoći, koje su pretežno namjenjene za
kupnju namirnica.. Prema sjećanju Fra Josipa Lucića ta vrijednost ukupno je
prolazila jedan milijun maraka.
Važne su
bile i mnoge privatne incijative, koje su u većini slučajeva, željele izravno
pomoći gradu iz kojeg potiču,I pojedinom gradu, ustanovi,bolnici, obitelji ili
pak skupinama umirovljenika kojima svega nedostaje što čovjeku treba za
normalan život.
Ne daj Bože da nam se ikada više ponovi izbjeglištvo.
Drage Hrvatice i Hrvati, poštovani građani Republike Hrvatske, upravo zato vas pozivamo da se ujedinimo kroz udrugu Marshall plan za Hrvatsku – zajedno s našom dijasporom.
Zajedno smo jači. Na vlastitom tlu možemo lakše živjeti, stvarati, a ako zatreba – i braniti ono što je naše.
Pozivamo vas da postanete ambasadori ove vizije, ambasadori naše dijaspore, i da nam pomognete u oblikovanju platformi i ciljeva koji će donijeti boljitak našoj domovini.
Naš krajnji cilj nije samo ekonomski oporavak i demografska
revitalizacija, već i doprinos zaustavljanju ratova i širenju mira. Samo u miru
možemo graditi pravedno i blagostanje – za sve podjednako.
Pridružite nam se. Za Hrvatsku dostojnu života.
Za Europu
mir.
Kommentare
Kommentar veröffentlichen