VRIJEME JE ZA POZIV KOJI JOŠ NISMO ČULI: DOĐITE,TREBAMO VAS!

Vrijeme je za poziv koji još nismo čuli:Dođite,trebamo vas!

Tekst:Josip Josef Mayer

Foto:Josip Mayer-Zdenko Štriga

U ovim neizvjesnim, ali istodobno izazovnim vremenima, kada se čini da je cijeli svijet uzburkan – između Trumpovih impulsa i Putinovih prijetnji – sve više naših ljudi u dijaspori počinje preispitivati životne puteve. Mnoge razvijene demokracije, iako nekoć uzor stabilnosti i napretka, danas više ne pružaju ono što su obećavale. U tim nemirima, sve češće se rađa misao o povratku.

Mnogi hrvatski građani u dijaspori sve glasnije razmišljaju: Vrijeme je da se vratim. Ali – kako? Kome se obratiti? Na što se u domovini mogu osloniti?

U ovom trenutku najčešće se vraćaju naši umirovljenici, potaknuti ponekim mjerama i nostalgijom za zavičajem. No i među mlađima tinja isti poriv – potreba da se pronađe smisao i sigurnost u zemlji svojih korijena. I svi oni, bilo stari ili mladi, postavljaju isto pitanje: Tko nas u Hrvatskoj dočekuje?

Do danas, nažalost, Hrvatska vlast još nije javno, glasno i iskreno rekla:
"Dođite. Trebamo vas. Želimo vas. Pripadate nam. Vi ste dio našeg naroda. Mi smo jedna zajednička, ravnopravna nacija – bez obzira gdje živite."

To je poziv koji nedostaje. To je rečenica koju dijaspora zaslužuje čuti.
Zato je na nama, kroz inicijative poput Marshall plana za napredak Hrvatske, da izgovorimo ono što institucije još nisu imale snage reći – da otvorimo prostor, stvorimo mostove, i budemo rame oslonca za sve koji žele povratak, sigurnost, i osjećaj doma.

Hrvatska nikada nije bila samo zemlja unutar granica – Hrvatska je i emocija, i obitelj, i vjera, i nada, i snaga preživljavanja.
Vrijeme je da to postane i konkretna mogućnost za novi početak.

"Mladi za Hrvatsku – nismo izgubili dom, samo ga tražimo natrag."

Mladi se danas ne daju zavaravati sa nekim klimavim ne jasnim pozivima kojo sve više potiču na ostanak nego na iskreni poziv na povratak.

Kad nas pitaju gdje nam je dom, često zastanemo. Neki ga traže u sjećanjima djetinjstva – u mirisu borovine uz more, u nedjeljnim ručkovima kod bake, u glasovima s kvartovskog igrališta. Neki u zvuku materinjeg jezika koji odzvanja drugačije kad ga čuješ na nekom peronu, u tuđini. A neki, poput nas, još uvijek ga traže – ne zato što smo ga izgubili, nego zato što znamo da vrijedi boriti se za njega.

Mi, mladi Hrvati – oni koji su ostali, oni koji su otišli, i oni koji se žele vratiti – osjećamo istu čežnju. Čežnju ne za nekom romantičnom verzijom prošlosti, nego za budućnošću u kojoj Hrvatska postaje prostor nade, rada i stvaranja. Hrvatska u kojoj ostanak nije luksuz, nego izbor. U kojoj povratak nije poraz, nego pobjeda.

Imam prijateljicu iz Vancouvera koja svake godine dolazi u Dalmaciju, i svaki put kaže isto: "Ne dolazim zbog godišnjeg – dolazim da se podsjetim tko sam." Imam i poznanika iz Berlina koji je pokrenuo IT firmu u Slavoniji jer je rekao: "Ako ja neću pokušati, tko hoće?" I nisam jedini koji razmišlja ovako. Mi postojimo. I nismo tihi.

Ne želimo biti još jedna generacija iseljenika koja piše komentare iz daljine. Želimo biti generacija koja stvara mostove. Između onih koji su otišli i onih koji su ostali. Između iskustva i mladenačkog entuzijazma. Između problema koje svi znamo i rješenja koja tek trebamo izgovoriti naglas.

Zato kažemo: nismo izgubili dom. Samo ga tražimo natrag. Tražimo Hrvatsku koja nije zarobljena u politikama prošlih stoljeća, nego otvorena za ideje 21. stoljeća. Hrvatsku koja ne čeka čudo, nego stvara uvjete da se ljudi – pogotovo mladi – osjećaju pozvano, a ne otjerano.

Tražimo zemlju u kojoj se ne moramo birati između sigurnosti i pripadnosti. Tražimo pravo na snove, na rizik, na uspjeh – ovdje. I znamo da to neće biti lako. Ali znamo i ovo: ako mi ne pokušamo, tko će?

Jer dom nije samo mjesto – dom je osjećaj. A mi smo spremni boriti se za taj osjećaj. S idejama, radom, znanjem, srcem.

Mi nismo otišli – mi se vraćamo. Mi nismo izgubili dom – mi ga gradimo ispočetka.

Udruga Marshall plan Hrvatska, budućnost uz dijasporu