Pravo na domovinu:Što dijaspori doista pripada?

Pravo na domovinu: Što dijaspori doista pripada?

Tekst:Josip Josef Mayer

Pitanje “JESMO LI POŽELJNI”  je više političkog karaktera brez odgovora,koje muči več preko 30 godina hrvatsku dijasporu,bilo bi smješno da nije žalosno.

Dijaspora ne traži milostinju. Ne traži posebne privilegije, povlastice ni političku trgovinu. Traži samo ono što joj po zakonu i pravdi pripada – pravo na domovinu.

Hrvatska dijaspora nije tek apstraktna skupina ljudi razasutih po svijetu. To su obitelji, poduzetnici, intelektualci i radnici koji su kroz povijest, često pod prisilom ili iz ekonomskih razloga, morali napustiti svoju zemlju. No, unatoč kilometrima, vezanost za Hrvatsku nije nestala. Niti će nestati.

Problem je, međutim, što se odnos matične države prema dijaspori često svodi na dvije krajnosti: ili ih se ignorira ili im se spočitava uplitanje u unutarnje stvari Hrvatske. Kada dijaspora šalje milijarde eura doznaka godišnje, tada je dobrodošla. Kada predlaže investicije, traži administrativne olakšice ili želi snažniju političku participaciju, nailazi na zid birokracije, nezainteresiranosti i sumnjičavosti.

Ali pravo na domovinu nije pitanje nostalgije. To je pravno, ekonomsko i političko pitanje koje Hrvatska mora riješiti ako želi iskoristiti puni potencijal svog naroda. To znači:

* Lakši povratak i reintegraciju – bez nepotrebne birokracije, administrativnih zavrzlama i predrasuda.

* Jednostavnije poslovanje – bez diskriminacije prema investitorima iz dijaspore u odnosu na one iz inozemstva.

* Političku participaciju – pravo na stvarnu, a ne simboličnu zastupljenost u ključnim nacionalnim pitanjima.

Hrvatska ne smije tretirati svoju dijasporu kao izvor deviza i ljetnih turista, već kao partnera u izgradnji snažne i prosperitetne države. Pravo na domovinu nije privilegija – to je temeljno pravo svakog Hrvata, bez obzira na to gdje živi.

Vrijeme je za konkretne rezultate: Dijaspora i domovina u novom okviru

Bilo bi pogubno i neshvatljivo pitanje “Jesmo li poželjni pogotovo u ovim izazovnim nesigurnim i ne izvjesnim vremenima,pa da svi dosadašnji medijski radovi – pojedinačni i društveni – te budući trud i napori udruga, društava i katoličkih misija, koji su desetljećima bili stup povezanosti hrvatske dijaspore s domovinom, padnu u vodu upravo sada, kada imamo institucionalne temelje za sustavnu suradnju.

Hrvatska je napokon dobila Središnji ured Vlade RH za iseljeništvo te novo Ministarstvo demografije, useljenika i povratnika, čime su stvoreni preduvjeti za ozbiljan pristup problemima iseljeništva i povratka. No, institucije same po sebi nisu rješenje – one su samo alati. Ključno je kako će ih voditi, koje će mjere provoditi i hoće li dijaspora u njima imati stvarnog, a ne simboličnog partnera.

Uz to, dolazak umjetne inteligencije (AI) i digitalne analitike otvara nove prilike za strateško povezivanje iseljeništva s domovinom. Udruga "Marshall plan za Hrvatsku", u suradnji s dijasporom, može koristiti AI alate za precizno mapiranje potencijala, povezivanje talenata i kapitala, te analitičku podršku u kreiranju demografskih i ekonomskih politika.

Vrijeme je da se napokon prijeđe s deklarativnih obećanja na konkretne rezultate. Hrvatska dijaspora nije pasivni promatrač, već ključni faktor nacionalnog oporavka. 

Ako se sada ne iskoristi trenutak, svi dosadašnji napori mogli bi ostati samo neiskorišten potencijal – a to bi bila ne samo politička, već i povijesna pogreška.

Udruga Marshall plan Hrvatska, budućnost uz dijasporu