ISELJENIČKE PRIČA O IZBJEGLICAMA U BOŽIĆNO VRIJEME 1991 GODINE

Iseljenička priča o izbjeglicama u božićno vrijeme 1991.godine!

Tekst i foto:Josip Josef Mayer

Ratovi donose nevjerojatne patnje, uništavajući živote i domove, ostavljajući za sobom ruševine koje utječu na generacije. Mnogi ljudi, kao u Ukrajini, Siriji, Izraelu i drugim dijelovima svijeta, pate zbog nasilja koje ne staje, dok njihova svakodnevica biva razorena sukobima. Ratovi ne samo da uništavaju gradove i infrastrukturu, već i ljudske duše, ostavljajući trajne emocionalne rane.

U svijetu koji je već suočen s izazovima poput epidemija, siromaštva i nepravdi, ratovi dodatno pogoršavaju situaciju. Molitva za mir postaje sve potrebnija, jer samo zajednički napori mogu zaustaviti ovo besmisleno uništavanje i vratiti nadu za bolju budućnost. Neka mir i razum prevladaju nad sukobima, a ljudskost nad nasiljem.

Hrvatske katoličke misije najveći su podupiratelji hrvatskog naroda u dijaspori. I najzaslužnije su, uz hrvatske dopunske škole, za očuvanje hrvatskog jezika, kulture i baštine. Usudit ću se reći – odmah nakon njih, nalazi se hrvatski nogomet te druge hrvatske kulturne i spotske udruge i njihove kulturne i spotske aktivnosti.

Priča o izbjeglicama u božićno vrijeme 1991. godine podsjeća na teške trenutke rata, kada su Hrvati, kako u domovini tako i u iseljeništvu, proživljavali neizrecivu bol, ali i zajedništvo koje ih je povezivalo. U malim prostorijama Hrvatske katoličke misije u Waiblingenu, okupljali su se iseljenici i izbjeglice kako bi pratili vijesti iz domovine. Unatoč užasu rata, u predbožićnim danima širila se nada, posebice nakon što je Njemačka priznala Republiku Hrvatsku.

Jedna od izbjeglica, mlada žena, zajedno sa svojom majkom i sestrom, pobjegla je iz Hrvatske pred ratnim strahotama. Iako je fizički bila daleko, mislima je bila uz oca i brata, koji su ostali braniti domovinu. U očima izbjeglica u misiji bilo je straha, ali i nade. Ta žena, kao i mnogi drugi, nije mogla zamisliti kako će uopće proslaviti Božić daleko od doma i obitelji. Božić, koji je uvijek bio simbol nade i zajedništva, tada je bio obavijen tugom i neizvjesnošću.

Unatoč teškim uvjetima, ljudi u iseljeništvu nisu ostajali pasivni. Pomoć iz Waiblingena i drugih krajeva stizala je u vidu hrane, odjeće, lijekova i novčane pomoći za ljude u domovini. Fra Josip Lucić je naglasio važnost priznanja Hrvatske, koje je dalo novu hrabrost Hrvatima, potičući ih da još više pomažu domovini. Humanitarni napori bili su veliki, uz podršku Caritasa i privatnih inicijativa, koje su bile ključne za preživljavanje mnogih.

Ta žena, prognana iz Hrvatske, nije samo nosila teret straha za svoju obitelj, već i teret iščekivanja. Uoči Božića 1991. godine, mnogi su Hrvati, bilo u domovini ili dijaspori, proveli blagdane u molitvama, nadajući se povratku i miru.