HRVATSKO SE JE ISELJENIŠVO U ZEMLJAMA DOMAĆINA ZA SVOJA VIŠA MJESEČNA PRIMANJA MORALO SAMO NA RAZLIČITE NAČINE IZBORITI

 

HRVATSKO SE JE ISELJENIŠVO U ZEMLJAMA DOMAĆINA  ZA SVOJA VIŠA MJESEČNA PRIMANJA MORALO SAMO NA RAZLIČITE NAČINE  IZBORITI!

Tekst i foto.Josip Josef Mayer

Ovo pišem mnogi smo svjedoci već preko tri deset ljeća vrlo niskih ,minimalnih i prosječnih bruto mjesečnih primanja,neću pisati o konkretnim brojkama,puna ih je različitih,- googelova tražilica.Radnika uobično zanima,kada se odbiju sve porezne obaveze i režije,koliko mu ostaje neto od plaće za daljnji život i stvaranje obitelji i obiteljske eksistencije.

Nažalost mora se ustanoviti da sva ta mjesečna primanja radnika su vrlo niska,komaj da preživljavaju,teško da se obdrže na površini vode,kuda li da nešto dodatno uštede,pogotovo kada se uzme u obzir,obitelji sa jedno ili dvoje djece,koji zu niska mjesečna primanja jedva spajaju kraj sa krajem, jedva spajaju kraj sa krajem,mnogi od njih su postali i socijalni slučaj.

Prema svemu sudeći mi se ne moramo ni malo čuditi,političarima,svakodnevnog međusobnog prepucavanja, istrošenih razmišljanja, od prošlosti,koji imaju isključivo vlastite interese,a manje po pitanju o iskrenosti i zalaganju, zašto se iz hrvatske još uvjek i dalje, uz starije i mladi ljudi iseljivaju,zašto se nema vremena ni dobre volje vladajućih,da ulože više napora na zaustavljanje iseljivanja,na način da potaknu uz prigodne ulagačke,gospodarske i turističke programe naše iseljenike,na veća gospodarska ulaganja u gradove, sela i rualna područja,o čemu se već priča godinama,što bi ujedno na kraju, kraja potaknulo više i povratak.

Pojedini mediju idući na ruku,vladajućima i gospodarstvenicima,na štetu domaćeg radnika, su ćak razvikali,da u Hrvatskoj nitko neće raditi ni za mjesečna primanja od 2000€ i viš,što je učinilo medveđu uslugu gospodarskoj politiki i gospodarstvenicma, da na leđa domaćeg radnika o smanjenju njihovih mjesečnih primanja,pod moto,nećeš ti,- hoće drugi tri.

Drugo je kada se stvarno mora zaposliti strance,tamo gdi domaće radne snage ne dostaje,poput,u ugostiteljstvima,u tvrtkama čistoće ili negdi drugdje po potrebi.

Što je dodatno pridonjelo nepotrebnom velikom dolasku stranih radnikaćak i onih iz trećih zemanja,te će navodno raditi za niska,polovična mjesečna primanja,koji će Hrvatsku stajati u drugim socijalnim dodatnim troškovima,više nego da su vlastitim radnicima povisili njihove mjesečna primanja.

Pa se upravo sjetih,kako i na koji način su postizali,veća mjesečna primanja naši iseljenici.

Kao uvjek u demokradsko životi svaki čovjek se mora za svoje dobro sam za sebe izboriti,nitko drugi vam ne možeza vas to učiniti.Slično je to činilo nekada i danas to čini,na različite načine i Hrvatsko iseljeništvo.

Naši su iseljenici dolazeći u onim 60 godinama prošlog stoljeća u zemljama svojih domaćina,počeli sa vrlo niskim mjesačnim primanjima koja su im rasla povišano iz godine u godinu.Prvo kroz njihov marljivi rad i zalaganje u tvrtkama u kojima su radili,dugo ili kratkoročno.

Drugo plaće su rasle iz godine u godinu i kroz njihove različite sindikate,koji su se za svoje članove izborili,uz jednom godišnje pregovare sa gospodarstvenicima po pitanji kakova je momentalna situacija na svjetskom i europskom tržištu mjesečnih primanja,skupoće života,inflacija.

Na taj način plaće su se također našim iseljenicima povišavale godišnje,od 2% do7% ovisno o momentalnoj životnoj situaciji i naravno o pregovorima sa vladom, gospodarstvenicima i članovima društva.Ta sindikalna borba trajala je mukotrpno,za povišenje mjesečnih iseljeničkih primanja, ponekad i po par dana i noći.Izlazilo se je na ulice također po potrbi,tjedan,dva nekada i par mjeseci.

Problem je nastao kod manjih tvrtki,koje nemaju sindikata,ali i one su se morale prilagoditi,momentalnoj nastaloj situaciji o povišenju mjesečnih primanja situaciji,kako nebi izgubile svoje radnike.

I dan danas nije puno drugačije,ponekad i pod cijenu,opomenoa štrajka,po potrebi i štrajkalo se je kratko ili dugoročno,ali se isplatilo ponekad izaći na ulicu.Valja nam se podsjetiti u slučaju kratko ili dugoročnog štrajka sindikati preuzimaju brigu za mjesečna primanja njihovih članova,koja se postiže procentualno, i ovise opet o procentualnoj količini plaćanja članarine.Obično se članarina otrgava od oko 2% do 3% od mjesečne bruto plaće ali i po želji članova.Tko može više platiti,viša su mu mjesečna primanja u slučaju štrajka.

 Osobno mogu govoriti jedino kako je bilo i kako je u Njemačkoj,u tvrtki velikog Svjetskog giganta po imenu „Mercedes Benz“ u kojem sam zaradio najveći radni staž i nakraju moju mirovinu.

Poznato mi je također osim u Mercedesu,da njemački gospodarstvenici,potiču svoje radnike i zaposlenike,na još višlje širje znanje i obrazovanje,školovanje i doškolovanje,kroz razne moderne obrazovne programe,tečaje koje im sami financiraju,kako bi njihova tvrtka napredovala.

Što im na drugo stranu njihovi radnici i zaposlenici ne zaboravljaju,vodeći tvrtku zahvalno, ponekad sami i kada gospodara nema kog kuće.

Dobro se je i podsjetiti  njemački izborni sustav ide svojim građanima već godinama na ruku,za razliku od hrvatskog,na način da im se dozvoli, brez problema,onlein glasovanje,preko interneta,po potrebi i preko pisma,gdi se got izvan zemlje ili u iseljeništvo nalazili.

Eto, neka si svatko na svoj način premisli i prestudira,što bi se moglo dogoditi,da su u našoj Domovini Hrvatskoj mjesačna primanja višnja nego dosada u pravcu onih moderno razvijenih demokradskih zemalja.

Po mom mišljenju,zaustavila bi se masovna iseljivanja,popravila bi se i demografska slika,bilo bi i više povratka naši iseljenikai useljenika.

Radilo bi se dnevno po potrebi po koji sat u mjesecu, nešto više i dobrovoljno,brez ono obaveznog po satu plaćenog.Manje bi bilo trošenja vremana na mnoštvo,kongresa,istraživanja,politike i politikanstva na račun iseljenika,i raznih drugih sastanaka,koji su nam do sada,osim pričanja i pisanja, malo što dobroga donjeli..

Hrvatska bi napredovala,bilo bi više zajedničkog razumljevanja i poštovanja jedni na spram drugima,na relaciji domovina i iseljeništvo.