SPAVAO SAM 3 DANA U PARKU STUTTGARTSKOG BANHOFA KAKO BI NAŠAO BOLJI POSAO!

 Tekst i foto.Josip Josef Mayer

Naši su iseljenici u ona vremena nakon 60 godina prošloga stoljeća dolazili većinski kao cimrmani,zidari,tesari,radnici u zemlje primateljice.I svaki onaj tko je imao radni cilj mogao je usput nešto više daljnjim učenjem postati,preuzimajući znanje  od svojih radnih kolega ili dodatnim tečajevima,doškolovanjem,preškolovanjem.

Moglo se je tu ponekad stići,ćak i u vodeću poziciju unutar poduzetništva. Slično je i meni išlo ali ipak malo dugačije.Dokle su naši iseljenici u ona vremena većinski ulagali u domovinu,kupovali bi kuće stanove,gradili bi nove,obnavljali bi gospodarstva,slali bi novac potreban za život svojim roditeljima,bakama djedovima kako bi spasili još ono malo gospodarstva,koje je ostalo iza njih,svaki u svom rodnom kraju.Mi smo se odlučili u obitelji upravo težeći za nečem vlastitim samostalnim poslovanju stvarajući vlastitu exsistenciju u Njemačkoj.

Moj tako željeni cilj postignut je konačno u ožujku 1964. godine. Ne vjerujući pravo svojim očima, od nadležnih sam vlasti konačno dobio papire  koji su mi otvorili nesmetan odlazak u Njemačku. Taj prvi proljetni mjesec 1964. godine kao da simbolizira proljeće moga života. Imao sam osjećaj da kao teško breme skidam sa sebe sve dotad nagomilane frustracije, da krećem u susret novom životu u kojem ništa više neće biti slično onome koji sam napustao. I doista nije bilo. Ali, nije me čekala ni idilična situacija o kakvima sanjaju naivni, neiskusni ljudi, a kakav sam u tim godinama bio i ja. Ne, nije ovo rezultat nekih osobitih razočaranja, nisam ja doživio neke velike nelagode, nisam imao neke ozbiljne životne probleme, ali ni sam ni uplovio u svijet bajke u kojem sve.teče bez teškoca i problema.

Imao sam tek ono što je osnovno za početak, a za što bi mnogi dali čitavo bogatstvo. Imao sam naime, sređene dokumente za nesmetan početak administrativne prirode što su mi priredili roditelji kao još tada maloljetnom prije dolaska u Njemačku. Imao sam, dakle, odakle početi ali ni to nije. bilo lako.

Prvo zapošlenje ostvario sam u tvornici za proizvodnju elektromotora Himmelwerke  u Tübingenu. Već 1965. godine morali smo se seliti radi stana u Bodelshausen pa sam nastavio raditi u tvornici za proizvodnju drvenih prozora i vrata. 1965 godine zapošljivam se i  radim u tvaornici plastičnih proizvoda također u Bodelshausenu.Ni to nije bio posao mojih snova radio se je akord,a ja kao početnik nisam stizao zacrtane norme.Ali sam ipak sa sobom ponio radno iskustvo,pitajući ono što nisam znao,snimajući i preuzimajući od radnih kolega koji su bolje znali i imali veća radna iskustva.Koja su mi kasnije dobro došla u vlastitoj samostalnosti u otvaranju slične tvrtke.

Čvrsto sam riješio otići u Stuttgart. Tamo sam stigao jednoga petka navečer s pedesetak maraka u džepu. U takvim uvjetima nije mi preostalo nego tri noći prespavati u parku kraj glavnoga Stuttgartskog kolodvora. Brijanje i ostale higijenske potrebe mogao sam obavljati preko automata u posebnoj postoriji, iste željezničke  postaje. Tek treći dan ujutro, budući da je bio ponedjeljak, mogao sam se prijaviti na burzu rada. Kako je upravo tada bio veliki štrajk metalaca, to sam od poslova mogao dobiti jedino posao na-bausteli ". Prijavio sam se i u "Mercedesu ", očekujući rješenje, dok radim na ovom što sam morao prihvatiti. Prijava nije bila uzaludna. Nakon tri mjeseca uspio sam se zaposliti u toj prestiznoj tvornici,velikom gigantu poimenu Mercedes no to je potrajalo samo neko vrijeme dok nisam upoznao svoju suprugu Brigitu , 1968. godine,rodom iz Moslavine.

I991 godine dogodile su se ratne strahote Hrvatska se je morala braniti od susjedne Srbije.Što je preokrenulo naš iseljenički život za 180% trebalo se je dodatno brinuti za rodbinu,sakupljati humanitarnu pomoć i zbrinjavati izbjeglice,stare nemoćne,žene i djecu.A to je opet druga priča.

Ako netko misli kako je nama lijepo neka si izvoli obući naše iseljeničke cipele,pa tek onda neka iz te prespektive govori.