O
ISELJENIČKOJ PRVOJ STRATEGIJI KOJA JE ZAPOČELA OD SDP-A POČETKOM 2000 GOD PIŠE
GOJKO BORIĆ
Tekst je presnimljen u orginalu iz priloga Matica Hrvatska
od 2003 god
Autor
teksta Gojko Borić
Nova
rubrika donosi priloge o ograncima hrvatskog naroda i hrvatskim zajednicama
izvan granica Republike Hrvatske. Prilozi će obraditi klasično iseljeništvo
na svim kontinentima, potom tzv. autohtone hrvatske manjine u susjednim i
obližnjim zemljama, kao i ostale hrvatske zajednice koje nisu obuhvaćene prvim
dvjema definicijama.
Novu rubriku otvara prilog Gojka Borića, Revijina vjernog
suradnika još iz Nikolićevih dana.
Tekst je predavanje koje je autor održao u hrvatskim
kulturnim klubovima u Kölnu, Aachenu i Koblenzu.
Odmah na početku moram reći da ne volim riječ dijaspora,
koja prema Klaićevu Rječniku stranih riječi znači: »...doslovno rasijanost,
rastepenost, rasutost; rasuto stanje u kojem žive članovi nekog naroda po
svijetu (npr. Židovi, Romi i drugi)«. Mi smo u političkoj emigraciji govorili o
»iseljenoj Hrvatskoj«, što također nije točno jer postoji samo jedna Hrvatska —
ona u domovini. Za vrijeme komunističke vladavine za tzv. gastarbajtere
upotrebljavao se kobasičarski dug naziv »naši građani privremeno zaposleni u
inozemstvu«, premda se ta privremenost već tada pretvarala u stalnost. Osim
toga naziva rabile su se za inozemne Hrvate i sintagme »naši iseljenici« i
»naše nacionalne manjine«. Sve su to parcijalni, a ne cjeloviti nazivi za
Hrvate koji žive u inozemstvu.
Hrvatski svjetski kongres govori o dijaspori kao i
»izvandomovinstvu« ili »izvandomovinskoj Hrvatskoj«. Kao »nužno zlo« mi ćemo
ipak upotrebljavati riječ dijaspora, koja se na Zapadu, inače, rabi kao naziv
za pripadnike manjinskih vjerskih zajednica u nekoj znatno većoj cjelini. Iza
naše uporabe riječi dijaspora kriju se barem tri sociološke skupine Hrvata s
uglavnom stalnim boravkom u inozemstvu.
U prvu pripadaju hrvatski iseljenici u prekooceanskim
zemljama, u prvom redu u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Australiji, na
Novom Zelandu i u latinskoameričkim zemljama. U drugoj skupini nalaze se
pripadnici hrvatskih nacionalnih manjina u europskim zemljama, primjerice u
Austriji, Italiji, Srbiji i Crnoj Gori, Rumunjskoj itd. Treću skupinu čine tzv.
gastarbajteri i njihovi potomci u europskim zemljama.
Koliko Hrvata ima u inozemstvu nikad se nije znalo, a i
danas se ne zna. Prema mišljenju nekih autora, ima ih isto toliko koliko i
Hrvata u Bosni i Hercegovini, dakle od četiri i pol do pet milijuna. Taj mi
broj izgleda prevelik, ali ako u hrvatskoj dijaspori ima i oko dva milijuna
ljudi, to je golema brojka, pa se može reći da je taj omjer između Hrvata u
domovini i inozemstvu možda jedino sličan odgovarajućem omjeru Židova u Izraelu
i svijetu.
To je tragično stanje koje je tim teže što su negativna
demografska kretanja u Hrvatskoj i iseljavanje Hrvata u Bosni i Hercegovini dodatno
opterećavajuća za opstanak hrvatske nacije kao cjeline.
Pripremajući se za ovo predavanje najprije u Kölnu, zatim u
Aachenu i sad u Koblenzu, nisam mnogo znao o planovima nove hrvatske vlade,
proizišle iz izbora 3. siječnja 2000, prema hrvatskoj dijaspori. Vladajuća tada
šestočlana koalicija očito nije probleme dijaspore smatrala toliko važnima da
ih posebno naglašava u svojem predizbornom programu, kao i u programu Vlade
nakon izbora, osim općenitih uvjeravanja o potrebi njegovanja odnosa s iseljenim
Hrvatima. No to ne znači da sadašnja vlast u Hrvatskoj potpuno ignorira
dijasporu. Odjel Ministarstva vanjskih poslova za hrvatske manjine,
iseljeništvo i useljeništvo — poredak ovih riječi odaje prioritet Vlade u
Zagrebu prema dijaspori — izdao je u listopadu 2000. Program Vlade Republike
Hrvatske za oživljavanje odnosa s Hrvatima u drugim državama obilno ćemo
citirati jer je dosad jedini dokument o namjerama novih nositelja vlasti u
odnosima s dijasporom. Moram odmah naglasiti da taj program Vlada nije prihvatila,
već ga je prošle godine dala na »popravni ispit« nakladniku Slavku Goldsteinu,
zbog, kako je rečeno, manjka kritike prema prijašnjoj vlasti, a on (Goldstein)
ima veze s dijasporom koliko i s astronomijom, naime nikakve. Goldstein je
odbacio taj dokument, koliko nam je poznato, kao nedovoljno kvalitetan, pa se
od tada nalazi u nekoj tamnoj ladici Ministarstva vanjskih poslova na
Zrinjevcu. A spomenuti program, uza sve svoje nedostatke, ipak je mogao biti
podloga za bolju studiju i uputa za razvijanje kvalitetnijih odnosa Hrvatske s
dijasporom.
Prijašnja hadezeovska vlast deklarativno se vrlo zauzimala
za njegovanje odnosa s dijasporom, dapače i za masovni povratak iseljenih
Hrvata u domovinu. Ona je osnovala Ministarstvo za useljavanje i stalno pozivala
inozemne Hrvate da se vrate u Hrvatsku. Tijekom posljednjih 12 godina izgleda
da se u Hrvatsku vratilo iz zapadnih zemalja oko 60 tisuća Hrvata. Taj je broj
vrlo skroman ako ga usporedimo s oko 80 tisuća srpskih povratnika u našu
Republiku i, kako se nagađa, oko 120 tisuća novih hrvatskih iseljenika u
zapadno inozemstvo, prije svega mladih i školovanih ljudi. Tomu treba nadodati
da je više od 200 tisuća Hrvata napustilo Bosnu i Hercegovinu; došli su
uglavnom u Hrvatsku, ali neki su se iselili i na Zapad, što je vrlo nepovoljno
kretanje za opstanak hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, koju smatram
drugom hrvatskom državom, pa postoji opasnost da se tamošnji Hrvati pretvore u
nacionalnu manjinu ili, ne daj Bože, potpuno nestanu.
No još za vrijeme vladavine HDZ-a Ministarstvo useljavanja
očito više nije bilo potrebno, pa je bilo ukinuto, a ne mogu se sjetiti da je
javnost o tome bila dovoljno informirana. Sad unutar Ministarstva vanjskih
poslova djeluje poseban odjel koji se skrbi o vezama s inozemnim Hrvatima. U tu
djelatnost uključena je i Hrvatska matica iseljenika, zatim na kulturnom polju
Matica hrvatska, te u najvećoj mjeri, kao i dosad, Katolička crkva u Hrvata iz
obiju država hrvatskog naroda, što je primjer uzorne suradnje bez obzira na državne
granice. Ne smijemo zaboraviti da su Hrvati u Bosni i Hercegovini konstitutivan
narod, pa je prema tome ta zemlja također i država hrvatskog naroda.
U Vladinu dokumentu o iseljeništvu ovako su okarakterizirane
glavne skupine inozemnih Hrvata. Kad je riječ o isljeništvu u prekooceanskim
zemljama, napominje se: »U političkom pogledu samo je manji broj starije
populacije aktivan, dok je većina mlađeg i mladog naraštaja dobrim dijelom
asimilirana, i ne zanima ih politički i društveni život u Hrvatskoj. Ono što ih
najviše zanima su — njihovi korijeni, pa se ovdje pruža velika mogućnost
približavanja te populacije iseljenika Hrvatskoj kroz hrvatski jezik (novine,
TV), hrvatskoj književnosti (istaknuti akademski djelatnici na katedrama
kroatistike pri tamošnjim sveučilištima), folklor, šport, ekologiju, turizam,
znanstvena istraživanja itd«
Tzv. gastarbajteri ovako se opisuju: »Kategorija naših
iseljenika, tzv. ekonomska emigracija šesdesetih godina u zapadnoj Europi, koju
nazivamo gastarbajteri, ne može biti svrstana niti u manjine, niti u
iseljeništvo, jer je ovdje riječ o speficičnoj skupini naših sunarodnjaka.« Ne
bismo se složili s tim mišljenjem, ne samo zbog toga što je nedorečeno već i
poradi toga što je »gastarbajterstvo« odavno preraslo u iseljeništvo. U
intervjuu što sam ga napravio za Nedjeljnu Dalmaciju (23. 2. 2001) s predstavnikom
»Okruglog stola« u Kölnu Alanom Benkovićem, on je tu novu sociološku skupinu
ovako definirao: »Ja sam Nijemac hrvatske nacionalnosti, i to nije
proturječnost.« Pri tome je imao na umu da se to »njemstvo« prije svega odnosi
na državljanstvo, dok je nacionalna pripadnost nešto dublje jer je u pitanju
pripadnost kulturi, jeziku i narodnoj sudbini.
Prema procjeni Vladina dokumenta, Hrvata u Zapadnoj Europi
ima oko 750 tisuća, a iz toga se zaključuje: »Status tamošnjih Hrvata
istovjetan je statusu ostalih stranaca u tim zemljama, nije definiran i svi su
podvrgnuti jakoj asimilaciji.« Ovdje se spominje sudjelovanje hrvatskih
predstavnika u vijećima stranaca, ali najveća se važnost pridaje katoličkim
misijama: »Središnje mjesto okupljanja Hrvata u zemljama zapadne Europe su
nesumnjivo Hrvatske katoličke zajednice koje se nalaze u svim većim gradovima.«
Kad se u ovom dokumentu govori o Hrvatima u zapadnoeuropskim
zemljama, ovako ih se opisuje prema njihovim gospodarskim djelatnostima: »Tri
su gospodarski najvažnije skupine hrvatskih građana. To su hrvatski
ugostitelji, radnici na privremenom radu putem tzv. detašmana (osobito u SR
Njemačkoj) i treća skupina koji čine radno aktivne osobe koje su zaposlene u
državnim ili vlastitim tvrtkama različitog profila (od sobarice do liječnika).
»Autori dokumenta zaboravili su navesti umirovljenike, kojih ima sve više!
U dokumentu se govori i o opasnostima koje prijete tzv.
gastarbajterskoj populaciji: »Asimilacija stranaca pa tako i Hrvata, u svim
zemljama naročito je izražena, što se očituje u organiziranosti dopunskih
škola. Broj učenika je u stalnom padu, pa bi se u nekim zemljama nastava mogla
potpuno ugasiti.«
U toj studiji predlažu se i neke mjere za očuvanje
identiteta i brojčanosti dijaspore. Riječ je o jačanju informiranosti Hrvata u
inozemstvu, posebnom naglašavanju učenja jezika, povijesti i folklora, zatim
prikazivanju filmova i raspačavanju turističkih materijala.
Predlažu se i neki koraci za olakšavanje povratka iseljenika
u domovinu kao:
»a.) Ubrzati zakonske mjere koje će spriječiti sporost
administracije;
b.) osnovati tijelo koje će učinkovito rješavati žalbe
povratnika;
c.) zakonski zajamčiti pravovremeni odgovor na pisma upućena
državnim, županijskim i drugim uredima;
d.) osnovati kreditnu instituciju ili čak banku koja bi se
bavila ulaganjima povratnika;
e.)
provesti reviziju carinskih zakona... i...
f.)
pojednostaviti i ubrzati dobivanje hrvatskih dokumenata i viza.«
Što se tiče
hrvatskih građana u zapadnoj Europi, u spomenutom se dokumentu preporučuje:
»Kako bi se postigao što povoljniji status Hrvata, vrlo važni dio aktivnosti je
politički rad s vladama zemalja primateljica (npr. ukidanje viza za neke zemlje
zapadne Europe).
Jedan vid
djelovanja je i povezivanje strukovnih udruga, međusobna razmjena iskustava i
medijska promidžba.
Mladim
Hrvatima u zemljama primateljicama trebalo bi još više pomoći u uspješnoj
integraciji, a ne asimilaciji...
Ukoliko
pokažu želju za povratkom, onima koji u zapadnim zemljama dobiju razne
svjedodžbe i diplome treba omogućiti jednostavniju proceduru nostrifikacije
dotičnih dokumenata.
Poželjno je
oživljavanje i jačanje povezanosti kulturnih institucija... Poticati i čuvati
istinske vrijednosti hrvatske kulture, a ne sve svoditi na folklor i
gastronomiju...
Jačanje
aktivnosti Matice hrvatske i Hrvatske matice iseljenika...
Na minimum
bi trebalo svesti politička podvajanja, jer ona dovode do razjedinjenja...
Veliki
kamen spoticanja sigurno je služenje vojnog roka u domovini, jer na taj način
vlasti u zemlji primateljici saznaju za dvojno državljanstvo dotične osobe,
koje u pojedinim zemljama nije dozvoljeno... Postoje i prijedlozi za
oslobađanje od vojne obveze uz novčanu nadoknadu... Brojne nedoumice izaziva
visina pristojbi za izdavanje putovnica i drugih usluga... Potrebno je
nastaviti i intenzivirati aktivnosti i nastojanja za širenje mreže bilateralnih
ugovora o socijalnom osiguranju.«
To su
citati iz odlomka pod naslovom Prijedlog konkretnih programa. Nije potrebno
posebno naglašavati da se ostvario tek manji dio njih, a neki nikad nisu uzeti
u opširnije razmatranje.
Dvije
najvažnije teme o iseljeničkim odnosima prema domovini nisu u Vladinu dokumentu
uzete u obzir: prva, kako što jednostavnije i brže organizirati povratak što
većeg broja hrvatskih iseljenika u domovinu, i druga, kako regulirati pravo
glasa za Hrvatski sabor onih iseljenika koji žele i dalje živjeti u inozemstvu.
U časopisu
Hrvatske matice iseljenika Matica objavio sam 2001. godine članak u kojem
predlažem da se utemelji Agencija za povratnike preko koje bi iseljenici mogli
ponajprije dobivati podatke o moućnostima povratka te kad se vrate koristiti se
tom agencijom za snalaženje u domovini. Agencija bi mogla i naplaćivati svoje
usluge. Primjer kako jedna takva ustanova djeluje može se naći u Izraelu, gdje
se povratnik prati od njegova prebivališta u inozemstvu, preko dolaska na
zrakoplovno pristanište Ben Gurion u Izraelu, pa do odredišta gdje će boraviti
u svojoj novoj domovini. Useljenici dobivaju pravo na stan i prvu novčanu pomoć
te povoljne kredite, a katkad i zajamčeno radno mjesto. Premda se Hrvatska što
se tiče financijskih sredstava ne može mjeriti s Izraelom, mogla bi barem
proučiti kako to radi židovska država. No očito se u Hrvatskoj malo tko zanima
za povratak iseljenih Hrvata.
Hadezeovska
vlast je imala mnoge nedostatke, ali ona se barem verbalno zauzimala za
povratak Hrvata u domovinu. Vladajući političari u Hrvatskoj danas, osim časnih
iznimki, kao da su izgubili iz svojega vidokruga izvandomovinske Hrvate, ili
još gore, kao da ih smatraju suvišnim dijelom nacije.
Matica
iseljenika nije po volji brojnim Hrvatima u inozemstvu, posebice zbog toga što
je sadašnja uprava pod vodstvom Borisa Marune i Jakše Kušana srušila bivšu koju
je predvodio hadezeovski sabornik Ante Beljo. Nećemo ulaziti u uzroke i
posljedice te smjene, već samo naglasiti da sve dok Matica bude financirana iz
državnog proračuna, njezina će ovisnost biti upitna. Vrlo je vjerojatno da će
sadašnja uprava Matice iseljenika biti smijenjena kad nova politička grupacija
dođe na vlast i tako »do vijeke vijekova«. O neovisnosti Matice iseljenika
trebali bi se brinuti i iseljenici, odnosno njihove organizacije. Ona bi trebala
biti most između domovine i iseljeništva, a taj bi most trebale financirati
obje strane.
Drugi važan problem jest pravo glasa za hrvatsku dijasporu.
Bivša hadezeovska vlast ustanovila je posebnu listu za dijasporu na kojoj se
dva puta mijenjao broj zastupnika, a svi su pripadali Tuđmanovoj stranci. Taj
je model imao jednu veliku manu. Za tu su listu mogli glasovati i
bosanskohercegovački Hrvati, a oni su, bez obzira na to imaju li ili nemaju
hrvatsko državljanstvo, pripadnici jednoga od triju konstitutivnih naroda u toj
kakvoj-takvoj državi, i ne bi bilo pravedno da se koriste s dva glasa, jednim u
BiH, drugim u Hrvatskoj. Dr. Katica Miloš, predsjednica Kluba povratnika iz
iseljeništva, rekla je o tome u tjedniku Fokus od 31. siječnja 2002. nešto vrlo
zanimljivo: Povijesno gledano, Hrvati u BiH ne ubrajaju se u hrvatsko
iseljeništvo... Kad smo već kod te teme, ekskluzivno pravo na dvojno
državljanstvo Hrvata iz BiH nije najsretnije rješenje, ako im se uvjetuje
biračko pravo samo u jednoj državi. Problemi biračkog prava dvojnih državljana
mora se pristupiti načelno i ne smije se odnositi samo na Hrvate iz BiH.«
Prema mome mišljenju, problem glasovanja Hrvata s dvojnim
državljanstvom mogao bi se riješiti ako bi oni zadržali pravo glasovanja samo u
jednoj državi, ne u dvije, i to prema vlastitom izboru, a to bi se zabilježilo
u putovnici. Moram priznati da nisam previše oduševljen djelovanjem zastupnika
dijaspore u Hrvatskome saboru. Oni su uglavnom bili »vojnici« svoje stranke
HDZ-a, a ne toliko zastupnici iseljeničkih interesa.
Budući da novi Izborni zakon još nije prihvaćen, postoje
zasad samo prijedlozi nekih stranaka.1 Neki žele da dijaspora zadrži posebnu
listu, neki bi je ukinuli. Žalosno je da neke stranke vladajuće koalicije žele
ukinuti biračko pravo Hrvatima u dijaspori, što je protuustavno i vjerojatno
utuživo kod Europskog suda. Nitko ne zna kako će se riješiti to pitanje, no
možemo pretpostaviti da će dijaspora na neki način ipak biti zastupljena u
Hrvatskome saboru.
Bili bismo nepravedni kad bismo tvrdili da se o dijasporskim
problemima ne raspravlja u domovini. U Saboru je bio podnijet prijedlog da se u
inozemstvu osnuju uredi za manjine i dijasporu (prijedlog je dao član Libre
gosp. Škrabalo), ali nije prošao jer nije dobio većinu glasova. U Dubrovniku je
u proljeće prošle godine bila održana međunarodna konferencija pod nazivom
»Domovina i dijaspora« na kojoj je pročitan niz zanimljivih i poučnih referata,
ali skup je organizirao Hrvatski centar strategijskih istraživanja pod vodstvom
bivšeg emigranta gosp. Sopte, pa ga je Vlada temeljito ignorirala.
U svojim napisima u Slobodnoj Dalmaciji o temi povratka
iseljenih Hrvata upozoravao sam na to da se to pitanje što više konkretizira i
oslobodi ideološkog balasta, jer se u glavama mnogobrojnih hrvatskih
postkomunista, a oni su danas odlučujući na vlasti i u medijima, još »vrte«
pojmovi kao »neprijateljska«, pa čak i »ustaška emigracija«. Trebalo bi, dakle,
ispitati koji se segmenti iseljeničke populacije žele najprije vratiti u
domovinu — i tek nakon toga donijeti odgovarajuće planove. Prema mome mišljenju,
to bi bili u prvom redu umirovljenici i mladi stručnjaci na početku karijere.
Za njih bi Vlada u Zagrebu trebala stvoriti posebne programe povratka. Oni bi
došli ponajprije iz gastarbajterskog segmenta hrvatskog iseljeništva. Svi
ostali će se teško vraćati, posebice kad znaju da u Hrvatskoj ima oko 20 posto
nezaposlenih i da je tamošnji životni standard znatno niži od standarda i
najsiromašnijih zapadnih zemalja. Tu je prepreka i težina sve većih razlika u
mentalitetu iseljenih i domovinskih Hrvata. Zatim: problemi bolesničkog
osiguranja, ne toliko formalne naravi, već standarda zdravstvenih institucija u
Hrvatskoj, koji je na vrlo niskoj razini u usporedbi, recimo, s njemačkim.
Možemo s velikom sigurnošću tvrditi da se golema većina
naših iseljenika neće vratiti u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, osim ako bi te
dvije države naglo poboljšale svoje gospodarske prilike, a u to je teško
vjerovati. Unatoč tomu, svaka vlada u Zagrebu i hrvatski predstavnici u
Federaciji BiH trebali bi stvoriti planove za povratak, jer Hrvatskoj prijeti
demografska katastrofa, a broj Hrvata u Bosni i Hercegovini gotovo je
prepolovljen.
Sadašnji odnosi između velikog dijela organizirane dijaspore
i domovinskih vlasti nisu dobri, a mogli bi se opisati riječima da se radi o
»dijalogu pokvarenih telefona«. Hrvatski svjetski kongres, koji nije ono što bi
optimalno trebao biti, vodi »rovovski rat« protiv trećesiječanjskog režima, a
vladajući u Zagrebu »suvereno« ignoriraju Kongres. To je stanje na duži rok nepodnošljivo i štetno
objema stranama.
Na pitanje
smije li se hrvatsko iseljeništvo uključivati u domovinsku politiku, odgovaramo
potvrdno: svakako! Zašto ne?
Predsjednik
Hrvatske bratske zajednice iz Amerike i Kanade, gosp. Bernard Luketich, rekao
je u Vjesniku (7. 2. 2002): »Iseljenici se ne bi trebali miješati u unutarnju
politiku Hrvatske«. Hrvatski bi iseljenici na to mogli odgovoriti: »O. K., onda
se i Hrvatska ne bi trebala miješati u iseljeničke prilike, primjerice ne
moliti pomoć u novcu i ostalim materijalnim dobrima, a te molbe stižu gotovo
svakog dana na brojne dijasporske udruge, organizacije i pojedince.«
Kad se
diskutiralo o pravu glasa za dijasporu, hrvatski predsjednik Stjepan Mesić
rekao je da nitko tko ne plaća porez u Hrvatskoj ne bi trebao imati pravo
glasa. Na to mu možemo odgovoriti da po toj »logici« pravo glasa ne bi imali
nezaposleni, umirovljenici, domaćice i studenti, dakle oko 30 posto hrvatskih
građana. A kad već govorimo o novcu, valja napomenuti da je dijaspora u
posljednjih 12 godina godišnje slala u Hrvatsku te u dijelove Bosne i
Hercegovine znatno više novca nego što je Lijepa Naša zarađivala u turizmu u
najbolja vremena. Nije li to mnogo više od sveukupnih poreznih primanja
siromašne Hrvatske?
Da završim
citatom iz svojega članka u Matici (veljača 2001):
»...i
hrvatska dijaspora nije bez grijeha u svojim odnosima prema domovini i svom
ocjenjivanju domovinskih prilika. Dijaspora je bila previše naivna prema
Tuđmanovu režimu, te previše namrgođena u sukobljavanju sa sadašnjom vlašću.
Njezino promatranje hrvatskih prilika opterećeno je time što je lako govoriti o
nekakvoj ’idealnoj’ Hrvatskoj onima koji u njoj ne žive. Dijaspora je očekivala
previše od postkomunističke Hrvatske i stoga se morala razočarati. Ona nije
zadržala institucije, izvore novca i promidžbena sredstva koje je posjedovala
prije osamostaljenja Hrvatske. Ona je previše davala bivšem režimu bez
odgovarajućih garancija da će ta sredstva biti uredno korištena. Sad se ta
površnost i naivnost osvećuju. Vrijeme je da dijaspora uđe u dijalog sa
sadašnjom vlašću, ali i oporbom, na ravnopravnim temeljima, kao dio nacije koji
osim dužnosti ima i neka neotuđiva prava; taj dijalog mora biti vođen bez
emocija, jer hrvatska je dijaspora previše velika a da bi domovina mogla od nje
odustati, a za dijasporu je Hrvatska jedina domovina.«
1 U
međuvremenu je prihvaćen Izborni zakon s nekim preinakama, ali ostaje Lista za
dijasporu, no s nefiksnom kvotom, što bi broj zastupnika iz inozemstva moglo
smanjiti na tri do jednoga.
Hrvatska revija 3, 2003.
3, 2003.Naslovnica
Kommentare
Kommentar veröffentlichen