Josef Mayer: “Kako se provodi, i od čega se uopće sastoji ta iseljenička strategija po kojoj se vodi iseljenička politika, a nitko je nije ni vidio?”
Kao jedna od strategija, nudi nam se očuvanje folklora, za to je oduvijek postojalo zanimanje u zemljama gdje žive Hrvati, ali gdje su zakoni, gdje su strategije o smanjivanju raznoraznih davanja u svrhu ulaganja u RH?Zašto se ne priznaje retroaktivna nadoplata hrvatskim umirovljenicima na mirovine, ali se povratnicima znalo retroaktivno naplatiti, i tada je zakon ok!?Zašto se troše tolike svote novaca na domjenke i večere. Samo sa jednom takvom večerom mogao bi se urediti možda jedan dječji vrtić, koji nemaju ni papira za slikanje, nemaju ni bojice i druge potrepštine?
Autor: Josef Mayer “I MLADI ODLAZE IZ HRVATSKE JER SU RAZOČARANI!”
U ovim Božićnim i Novogodišnjim blagdanskim vremenima, uz posjetu svojih najmilijih i najdražih, rodbine i prijatelja, pozvat ćemo u goste i stare, nemoćne, siromašne. Vjerojatno će nam ostati malo vremena i za osvrt na sve dobro tijekom protekle godine, ali i manje dobra, razočaravajuća djela koja su se dogodila tijekom ove 2018 godine.
Oduvijek sam znao reći, isto što i dan danas tvrdim, novinarski život je život sa sedam kora, podsjetimo se koliko ih ima optuženih u ovom globalnom svijetu, optuženi su za nešto samo zato što se bave istraživanjem istine. Mnogi od njih završili su u zatvorima u raznim svjetskim državama u kojima se gaze ljudska prava. Neki od njih čekaju u neljudskom psihičkom stanju, u neljudskim uvjetima zatvorskih ćelija na neizvjesne osude, i što će se dogoditi sa njima. Hoće li ih pustiti na slobodu, ili će biti ubijeni, viseći na galgama. Strašno je to čitati, a kamo li, ne daj Bože sam doživjeti.
Što bi i bilo da novinara nema, bili bi smo zakinuti za mnoge informacije o obrazovanju, znanosti, književnosti, o politici i o društveno gospodarskim pitanjima.
Imao sam i sam priliku, par puta uvjeriti se to u domovinskom obranbenom ratu. Novinari su bili na meti neprijatelja, neki su i ubijeni. Prateći konvoje humanitarne pomoći, razgovarali smo, razmjenjavali slike i mišljenja o ratnim strahotama, pisali smo tekstove. Na taj način zajedničke suradnje, iako nisam novinar, i sam sam od njih nešto naučio, a što mi je i dan danas ostalo u krvi. Tako često napišem po koji tekst, pjesmicu ili komentar, reagirajući na nešto što smatram da nije normalno u ovom europskom svijetu.
Naravno, nisam samo pratio novinare, pratio sam i pojedine hrvatske znanstvenike, pogotovo one svjetskog glasa, književnike, povjesničare, sociologe.
I tako, kao što me u hrvatskoj javnosti već mnogi poznaju, teško mi je promatrati nedostatke, nepravde, neznanje, površnost ili namjerne pogrješke, nakon što je sve ono najgore prošlo. To nije uzimanje prava nikome tko je za to pozvaniji i odgovorniji, vjerovatno i stručniji, već naprosto govor srca, nemirenje sa slabostima kojima nije potrebno opterećivati budući razvitak drage nam domovine.
Kraj svih teškoća kojima ne možemo sami stati na kraj, jer su objektivne, pa i opće svjetske prirode, ono što je subjektivno, što je dio naše slabosti, to moramo odklanjati, protiv toga se moramo boriti svim sredstvima.
Jedno od takovih problema je i ovaj o iseljavanju, a za koji je možda i najučinkovitije upravo obraćanje javnosti glasnim ukazivanjem na propuste, kako bi ih bilo što manje i kako se ne bi ponavljali, ili kako bi se otklonili oni koji ih stalno proizvode. To, i ništa drugo, osnovni su pokretači i mojih javnih istupa, putem tiska, gdje god mi se ukaže prilika. Nakon svih odricanja, nakon svih ratnih i poratnih žrtava i nakon postignuća osnovnoga cilja – a to je slobodna i neovisna Hrvatska, bilo bi doista nerazumno rasipati snage pa umjesto naprijed koračati natrag.
Europa u koju smo ušli, sa velikim ponosom, i kojoj stoljećima pripadamo, danas ne priznaje improvizacije, ne uvažava „lako ćemo“ odnosno u njenoj zajednici mi moramo biti ravnopravni prvenstveno po obavezama, a onda tek po pravima. Jer prava se i stječu nakon zasluga djelovanjem, ponašanjem, poštivanjem osnovnih standarda i normi , dakle pripadanje takovoj zahtjevnoj zajednici nije određeno ni povijesno, ni zemljopisno , ni deklarativnim frazama, ali ni neispunjenim obećanjima.
Na žalost, neke od naših slabosti, neki oblici neeuropskog ponašanja zarobljavaju našu svakodnevnu praksu i mi to izvana vidimo još puno uočljivije nego ljudi u domovini, navikli na mnogo toga što objektivno, u europskim okvirima življenja više nije održivo. Naše kritike i osvrti, stoga, ne smiju biti doživljeni kritički, mi smo u tome samo dio opće brige za opći napredak.
Mene osobno razočarala je 18 godišnja neuspjela iseljenička strategija, tj. ona iz 2000. godine pod naslovom “Program za oživljavanje odnosa s hrvatskim manjinama i iseljeništvom u drugim državama!”. Neprestano mi se vrti po glavi obećanje tadašnje Vlade RH.
Goldstein je tu iseljeničku strategiju, dao na doradu i nikad više nije ju objelodanio. Iako sigurno nije bila bez pogrješke, da je ipak bila objavljena, više bi se znalo, bili bi smo napredniji i bogatiji u spoznajama. Mnogi od nas u iseljeništvu toj strategiji smo se iznimno veselili, kako bi smo se čim prije riješili bremena tereta, neizvjesnosti i raznih nedoumnica koje nam se sustavno nameću.
Kako i sam čitam u dnevnim novinama, slušam na HR i HTV-u, svuda se priča, kako se na zbližavanju iseljenika u domovini puno radi, pa se i sam pitam kako se u ovih 27 godina nije više toga dobroga učinilo. Sjetih se i našeg hrvatskog znanstvenika gospodina Vladimira Paar, koji je jednom u svom intervjuu rekao: “Nije važno koliko puno djeca uče u školama, već je važnija kvaliteta naučenoga”, i ako te riječi pretvorimo u djelo ispadne, da nije važno da se puno radi, već je puno važnije, kolika je kvaliteta urađenoga.
Dok ovo pišem, javlja se moj prijatelj i suosnivač udruge“ IPU“ gospodin – Zlatko Jambrešić, u kojoj udruzi sam i sam član. Također je nezadovoljan sa načinom na koji se u hrvatskom sustavu provodi dijasporska strategija.
I i drugi razmišljaju slično, sigurno je da nije usamljen u tome. Ta pitanja interesiraju mnoge hrvatske građane u domovini i u iseljeništvu.
Kako se provodi, i od čega se uopće sastoji ta iseljenička strategija po kojoj se vodi iseljenička politika, a nitko je nije ni vidio jer ju je Goldštajn zaustavio i nikada za proučavanje objelodanio. Zato se ne moramo ni čuditi da su Hrvati u domovini ali i u iseljeništvu nedovoljno informirani a često i ogorčeni.
Slično misli i gospodin Jambrešić: “Govori se o elektronskom glasovanju, koje nije uvedeno, pomogli su nam oko smanjivanja poreza na mirovine (oko problema s poreima), tek kad su se udruge i druge organizacije oglasile.
Održano je preko stotinu sastanaka sa Hrvatima širom zemljine kugle, dogovarana je zajednička suradnja, ali uglavnom je tema iseljeničke strategije o preko 75%, Hrvata u BiH, koji imaju u Vladi isto nekoliko ureda i bave se tim pitanjima. Na žalost, novac koji se godinama prelijeva u BiH, ne dolazi potrebitima, što je izazvalo i bijes hrvatskih građana u BiH kad su vidjeli u kakvim vilama žive njihovi zastupnici u BiH.
Kao jedna od strategija, nudi nam se očuvanje folklora, za to je oduvijek postojalo zanimanje u zemljama gdje žive Hrvati, ali gdje su zakoni, gdje su strategije o smanjivanju raznoraznih davanja u svrhu ulaganja u RH?
Zašto se ne priznaje retroaktivna nadoplata hrvatskim umirovljenicima na mirovine, ali se povratnicima znalo retroaktivno naplatiti, i tada je zakon ok!?
Zašto se troše tolike svote novaca na domjenke i večere. Samo sa jednom takvom večerom mogao bi se urediti možda jedan dječji vrtić, koji nemaju ni papira za slikanje, nemaju ni bojice i druge potrepštine?
Sve se samo razmatra, samo se savjetuje i predlaže, ali nema realizacije. Da je političarima čast i ponos na prvom mjestu, a ne samo pozicija, ne bi trebali u Vladi niti savjetnike, niti desetke ureda koje koriste ti savjetnici, sve bi ipak bilo moguće riješiti. Tada ne bi ni bilo razdora među Hrvatima, jer bi vidjeli da ovi na Vlasti, stvarno rade.
Ovo je pat pozicija, građanima se daju mrvice, a oni ostaju u foteljama….
Dok se jasno ne kaže da vlasti mažu oči obećanjima od kojih nema ništa, dok svi građani to ne shvate, nema nama oporavka. Vlada osniva samo povjerenstva i urede, koji bi trebali pomoći oko demografske slike domovine, a to je samo dodatna zarada savjetnicima koji često putuju, govore nam o zbližavanju domovine i iseljene hrvatske, da trebamo čuvati kulturu.
Što trebaju raditi Hrvati koji su iselili u druge države, za to im ne trebaju savjeti političara i njihovi skupi uredi.
Olakšali su nam kao dobivanje putovnice nakon 27 godina, i to sada kada i sa osobnom možete putovati po EU, ali odgovore na konkretna pitanja, moraju opet “razmatrati” drugih 27 godina.
Nema ni riječi o pitanjima npr. neoporezivanja radi poticanja ulaganja, nekoliko godina pri povratku, o zdravstvenom osiguranju povratnika, o ogromnoj administraciji koja samo sputava povratnike i ulagače pa nisu u mogućnosti realizirati poslove koje bi željeli pokrenuti u Hrvatskoj. Onemogućuje to preko 200 raznih poreza i nameta, dodataka, ali o tome se šuti i ne govori.
Ljude to zanima, a ne ples i druženje. Oni se sami znaju sastati po raznim feštama koje organiziraju klubovi u drugim državama, za to im nisu potrebni ti silni državni uredi i promoviranje samih sebe.
Naš hrvatski znanstvenik koji živi i radi u dijaspori Davor Pavuna napisao je djelo pod naslovom“ Čuvajte sebe i kada dođete u EU“ Danas, najveći kvalitet u svijetu nije stručnost, već poštenje, jer je jako teško naći poštene stručne ljude kojima možete vjerovati.
Mi se više ne moramo čuditi zašto nam uz starije i odrasle, i mlađi ljudi odlaze iz Hrvatske. Oni odlaze većinom radi razočaranosti u cijelokupni sustav kakav je postavila država. Tijekom proteklih 27 godina ništa se nije dobroga ni kvalitetnoga dogodilo što bi očaralo iseljenike i privuklo ih kako bi se odlučili vratiti i ostati u Hrvatskoj. Iako ima puno onih koji se žele vratiti u Hrvatsku, u Hrvatskoj stvarati obitelji i egzistenciju.
Sretnu i uspješnu Novu 2019 godinu, želimo uredništvu „HAZUD-a, svim čitateljima, komentatorima, članovima i onima koji će to biti i postati, svim prijateljima bilo na facebooku ili negdje drugdje, te svim hrvatskim društvima, udrugama i zajednicama u Domovini i u Iseljeništvu.
Želimo vam u Novoj 2019 Godini više svega dobroga, više društvenog i pojedinačnog uspjeha, veselja i radosti, i da te blagdane proslavimo u najboljem Božjem miru i dobrom raspoloženju, sa svojim najmilijima i najdražima, rodbinom i prijateljima. Svima onima koji su bilo gdje na putu u Domovinu ili na povratku, želim sretan put i vožnju.
Izvor:http://www.hazud.hr/josef-mayer-kako-se-provodi-i-od-cega-se-uopce-sastoji-ta-iseljenicka-strategija-po-kojoj-se-vodi-iseljenicka-politika-a-nitko-je-nije-ni-vidio/?fbclid=IwAR2RpF0CHUWYB5rUi0jC_QcX4C5WcdlzIJuOj28Ey2TRSAb5nlEjgVMSQnw#.XBgpM7o-cbQ.facebook
Kommentare
Kommentar veröffentlichen