BLOG KAO KNJIGA!
Moje priče,moja djela,stavovi i potvrde.
Moje priče,moja djela,stavovi i potvrde.
Mislim da većina
ljudi, osobito u nekim zrelijim godinama života počinje, tiho u sebi, pisati
svoj život, stvarati, dakle, svoju knjigu. Većina je, dakako, nikada ne napiše,
te zaboravu tijekom vremena prepustasve ono što je činilo sadržaj jednoga
djelovanja i živiljenja. Jedna izreka od starine o tome kaže da sve što nije
zapisano nije ni bilo.
Dosita, za neke
nadolazeće Ijude naš život i djelo neće biti da spomena na nadgrobnom spomeniku
ne ostavimo li o sebi i svojima pisani trag, brazdu na tragu svoga hoda pod
ovim nebeskim nebom. Nije to jedini ni najvažniji razlog nastajanja ni ovog mog
djela koji je trebao već odavno da postane
knjiga. O čovjeku samam, O meni, dakle; samom ne bi bilo vrijedno ni
osobito bitno pisati.
No, uz moje razdoblje življenja skupilo se je puno toga
od opće važosti, od bitna interesa za naš narod i domovinu u
čijim sam
zbivanjima i ja, pored mnogih naših sunarodnjaka, aktivno sudjelovao. Što više:
upravo taj period borbe za hrvatsku opstojnost i samostalnost rijetka je i
presudna pojava i u povijesti rnnogih drugih naroda. Zateći se u to procesu
domovinskih promijena, biti ili ne biti u aktivnoj ulozi borbe za uzvišeni
cilj, uz sve žrtve i odricanja predstvlja i častan čin, izuzetnu sreću. I da
nije bilo takvih razloga, vjerojatno se
nikada ne bi rodila ideja o o ovim zapisima ali i svim drugima koji se
pojavljaju u različitim hrvatskim tiskovnim listovima i njihovim portalima.
Dakle, središnje mjesto ovog sadržaja predstvlja vrijeme hrvatske ratne drame
u Domovinskom ratu, osobito humaterane pomoći iz našeg iseljeništva, gdje sam
aktivno sudjelovao sve to vrijeme sa svojom obitelji. Tako sam postao dio
velikoga općenacionalnoga pokreta, dio jedne nezaustavljive bujice koja je
rušeći sve pred sobom hitala cilju - slobodi i ostavrenju tisućljetnog sna.
U tim vremenima
općehrvatskog zanosa, upoznao sam mnogo istomišljenika, vrlo mnogo Ijudi istih
ciljeva, razmišljanja i žrtava. Stekao mnogo prijetelja koje u drugim nekim
okolnostima zacijelo nikada ne bih sreo. Nisu u pitanju samo naši, hrvatski
ljudi. Oko hrvatske drame okupilo se je mnogo drugih naroda, meni dotada
nepoznatih i dalekih ljudi nastanjenih u mojoj drugoj domovini - Njemackoj. Među
njima osobito, dakako Nijemaca, ljudi koji su osjetili hrvatsku tragediju i
nastojali nam ublažiti teskoće.
To je činilo gotovo jedini dia mojih aktivnosti
u ratnim godinama i danas mogu zasigurno reći da je to i najbogatiji dia moje
biografije, njezin najdramatičniji, ali i najplemenitiji dijela. Ta najvrednije
razdoblje moga života predstavljaju i dan danas osnovni motiv za pisanja ovog
djela te čini i njegov najopsimiji dio.
Upravo u tome, uvjeren sam, mnogi će domoljubi prepoznati sebe i svoje veze s domovinskim
ratnim dramama, pa će to na svojstven naćin biti i dijalog sa svima koji su
boravili na istim stazama, na terasama koje su povezivale u skladan akord mnoge
nepoznate a tako bliske Ijude. U tome ova djela prestaju biti samo
autobiografska priča, ona prerastaju u opće dobro.
Ljudski život
predstavlja cjelinu sadanu od mnogih važnijih ili nebitnih detalja, ali svi oni
doprinose oblikovanju upravo toga i takovoga bića. Vjerujem da su i na mene i
moje djelovanje presudno utjecale rane godine, naizgled daleko od ovih novijih,
ali čvrsto uranjene u moja sječanja pa i svjetonazor, osobito prema bliznjem
svom,društvu i Hrvatskoj mi rodnoj domovini.
Stoga, ne mogu
zaobići sve moje osobne drame iz ranoga djetinjstva, život na granici mogućeg,
njegov zaokret preseljenjem u moju drugu domovinu, a osobito godine stasanja u
iseljneništvu.
Iza mene je više
od pola stoljeća života i rada,i ako već nekoliko godina u mirovini, djeci i potomstvu ostavljam u nasljeđe i dio
priče o njihovim korijenima. Jer, u njima nikada neće živjeti slika moje Rečice
i Njemačke istovremeno. Umeni, kao i u većini migranata prve generacije žive
dva jezika, dvije kulture, mnogo sudara svijetova u kojima smo preživjeli uz
druge supruga
Brigita i ja osobno tako različite živote.
Konačno, samo u
nama, u našoj genaraciji žive i tako dramatična pitanja ostanka u tuđini ili
povratka u domovinu, a ponajviše u vezi s našom djecom pa i njihovom
djecom,odnosno našim unucima.Pitanje je to koje prolazi kroz glave mnogih naši hrvatskih iseljenika.Ali kvalitetnog odgovora još uvjek nema ni ne postoji.
I, na kraju, mi
smo i vremenski na prekretnici milenija. Dakle, mnogo toga se zbilo na uskim
putovima jednog ljudskog trajanja, uza sve navedene razloge, je i sabiranje
onoga što je ostalo iza nas. Ma kako bilo neizvjesno to neko sutra, život iza
nas odredio je i bitne smjerokaze života pred nama.
Kommentare
Kommentar veröffentlichen