POKRENIMO REČICU I LUKU POKUPSKU

 

POKRENIMO REČICU I LUKU POKUPSKU!

Tekst I foto:Josip Josef Mayer

Rečica je naselje 11 kilometara istočno od Karlovca na rijeci Kupi. Do nje se može doći autoputom Zagreb – Rijeka odmah nakon naplatnih kućica, cestom koja vodi od Karlovca tokom rijeke Kupe preko Jamničke Kiselice u Zagreb. U dokumentima se Rečica spominje još u 15. stoljeću, a u prošlosti je bila uglavnom u posjedu grofa Draškovića.

Kupa je na tom dijelu svoga toka široka i pitoma, plovna i korisna rijeka. Dio ovog naselja je po njoj i dobio ime „Pokupska Luka“, jer je to uistinu bilo pravo pristajalište. Za niska vodostaja Kupe ovdje se istovarivala roba, ponajprije žito, koje se onda konjskom zapregom prevozilo u Karlovac. Zahvaljujući toj okolnosti mnogi su nekadašnji žitelji Rečice tu nalazili skromne, pretežno dodate zarade. Ovo je kraj u kojem se oduvijek živjelo ponajprije od plodova zemlje. Poljoprivreda je danas dominantna gospodarska grana usprkos svekolikom općem društvenom razvitku na širem planu. Mnogo stanovnika ovoga kraja sigurni kruh je potražilo u Karlovcu kamo se godinama putuje na posao, seljaci putuju radi prodaje peradi, stoke i raznih poljoprivrednih proizvoda, no život se još uvijek provodi u Rečici.

Odavde se nije putovalo samo u općinsko središte. Putovalo se brojno i mnogo dalje. Rečičani su početkom šezdesetih godina, dakle u vrijeme prvih snažnijih migracija prema Zapadu naveliko počeli naseljavati zemlje razvijenih industrijskih potencijala, među kojima osobito zapadnu Njemačku. Gotovo da i nije bilo kuće koja nije imala jednoga člana obitelji na privremenom radu izvan tog kraja. „Među prvima koji su potražili siguran kruh u njemačkim radnim pogonima bio je i moj tata. Uputio se u svijet trbuhom za kruhom još 1962.,“ priča danas Jelica Gregor, rođena Kralj, udata za Gregora Tomića. Ovaj vitalni bračni par mogao bi svakom putniku namjerniku u Rečicu biti uz ugodno druženje autentičan i bogat izvor informacija. Posebno, primjerice kod razvoja sve učestalijeg seoskoga turizma.

O današnjoj Rečici svjedoči i njihova razglednica mjesta koje danas, od nekada mnogo brojnijih stanovnika, broji tek njih 1670. Rečica ima osnovnu školu, trgovinu i crkvu posvećenu Svetome Ivanu Krstitelju. Kulturni rad u Rečici odvija se u KUD-u „Rečica“. Uz to, u mjestu su aktivni nogometni klub “Mladost”, dobrovoljna vatrogasna društva “Rečica-Matica”, “Rečica Kolodvor” i “Donja Rečica” te lovačko društvo “Rečica”. Rečica je također središte župe sv. Ivana Krstitelja, kojoj još pripadaju i sela Luka Pokupska, Zamršje i Karasi. Navedena sela i administrativno pripadaju Mjesnom odboru Rečica te društvenoj zajednici Rečice.

U Rečici je otvoren Interpretacijsko – turistički centar Korablja i to zahvaljujući rečičkim aktivistima okupljenim u Društvu Zvono uz Kupu, Školskoj zadruzi Ivančice, Dječjem forumu Korabljica, KUD-om Rečica i drugim lokalnim udrugama i podupirateljima.

U ITC-u Korablja možete saznati zanimljive priče o žitnim lađama i burlacima, o životu u pokupskim kućama i načinima gradnje, upoznati vrijednu rečičku glazbenu i plesnu baštinu te naučiti više o tome kako je grof Janko Drašković upravo ovdje stvarao hrvatsku povijest.

Centar nudi i izložbu originalnih artefakata vezanih uz Kupu i rečički kraj, kao i zanimljive suvenire i rukotvorine (fosilni hrast, predmete s motivom “Rečičke ruže, umjetničke fotografije i slike). Posjet uključuje i obilazak Etno galerije Žunac, Župne crkve sv. Ivana Krstitelja iz 18. stoljeća, kapele Svetog Florijana, pokupskih kuća “Haluga” i “Bakin dom” te drvenog mlina obitelji Penić.

Individualni i organizirani dolasci uz stručno vodstvo mogući su svaki dan, uz prethodnu najavu na broj telefona 713 157 ili mobitela 098 583 431 (Nikolina Belančić Arki).

Taj podatak inspirirao je vrlo ugledno domaće Kulturno umjetničko društvo Rečica na folklornu izvedbu „Ivanjskih krijesova“, naslonjenu na autentične domaće običaje, paljenje krijesova i preskakanje preko njih na dan sv. Ivana, zaštitnika domaće crkve. Upravo sa tom izvedbom ova i izvan domaćih okvira poznata folklorna grupa nastupila je na televiziji Sarajevo i polučila zapažen uspjeh. Folklornu baštinu svoga kraja ovo je društvo predstavilo u Austriji, Njemačkoj i Italiji i ostalim susjednim zemljama.

Jelica i Tomica Gregor bili su stalni članovi te grupe, naslijedile su ih njihove kćeri. Tomica predstavlja za sve ljude Rečice i široke okolice čovjeka koji je s njima dijelio kao dugogodišnji glazbenik mnoge radosne društvene trenutke. Uz ovaj bračni par vezana je još jedna nesvakidašnja zanimljivost. Nekada su se održavala vjenčanja parova iz mnogih zemalja svijeta na jednome mjestu. Svaku je zemlju predstavljao po jedan par. Takova prigoda upriličena i održana 1973. godine u Ljubljani, a Hrvatsku je predstavljao upravo ovaj par iz Rečice. Rečica je na taj način zaslugom mojih dragih rođaka obišla svijet na ponos i zadovoljstvo njezinih žitelja, a osobito nas rodbine. Glazba i ples duboko su utkani u život ovih ljudi otkada se zna za ovaj kraj. Tamburaši i plesni sastav svih uzrasta vrlo su aktivni. Tamburaški sastav osvojio je zlatnu medalju u Iloku, dječji sastav prvu nagradu u Šibeniku, a ženski tamburaški sastav „Ivančice“ stalno je javno prisutan.

Od znamenitosti ovoga kraja ističe se kurija grofa Draškovića, nekadašnja stara osnovna škola poslije drugog svjetskoga rata, danas prilično zapuštena, a u domovinskom ratu djelomično oštećena. Njezina obnova je san mnogih ovdašnjih stanovnika, ali teške ekonomske prilike ometaju bilo kakva konkretna rješenja. Možda bi to jednoga dana mogla postati tema upravo za nas, iseljenike iz ovoga kraja.

REČICA I NJEZINA BAŠTINA, KULTURNE I PRIRODNE LJEPOTE

Za zaštitu takvog kulturnog spomenika, zahvaljujući lijepom prirodnom okolišu, šumama, oranicama, poljima i blizini rijeke Kupe, ovdje bi se moglo naći niz ideja o nekom turističkom probitku za ovaj kraj. U svakom slučaju, kurija grafa Draškovića svjedoči o jednom i za gospodu privlačnom kraju, koji bi obnovom zapuštene baštine zacijelo postao ponovo zanimljiv i za one koji nisu rođeni u njemu. Vjerujem, da bi jedna zajednička inicijativa mogla dati plodove za ovaj plan. Za takvu obnovu inspiracija bi mogla biti „ Galerija Žunac“.

Galerija je tako lijep primjer kako se entuzijazmom, i kada nema obilje sredstva, može čuvati starina i svjedočanstvo o životu ljudi ovoga kraja. Jedan izuzetan angažman Josipa Žunca bio je dovoljan za trajno očuvanje tragova stare Rečice, da zaustavi vrijeme pod krovom jednog izvornoga građevinskog zdanja, tipične drvene stambene nastambe autentičnoga oblika kakvim je obilovao ovaj kraj. Danas takve kuće potiskuju moderna zdanja i brišu tragove seoske arhitekture ovog kraja. Ipak, prema vrijednim podacima, ovdje je još sačuvano dvadesetak drvenih „hiža“ od kojih pojedine imaju i „vežu“ za čuvanje i održavanje živežnih namirnica i drugih kućnih potrepština. Neke od njih stare su i preko dvije stotine godina, a dio su izvornog graditeljstva, pretežno od hrastovog drveta ovoga kraja. Sa obzirom da Rečica posjeduje bogatu i prostranu šumu, valja napomenuti da je nekada postojala i radila pilana.

Etno galerija Žunac sačuvala je narodne nošnje, stare naprave i izvorni interijer stambenoga zdanja, pa je iz toga postava prepoznatljiv i način življenja stanovnika ovoga kraja u prošlosti. Bogata ponuda slika autora Josipa Žunca ovaj kraj oplemenjuje ponajprije prizorima realne zbilje naselja i okoliša što posjetitelja pored umjetničkoga dojma i vjerno informira.

Galerija je mjesto od kojega potiču inicijative za razvitak seoskoga turizma. O tome inicijator ovih ideja gospodin Žunac u prikladnoj brošuri piše: „Seoski turizam u Hrvatskoj još nije zauzeo svoje mjesto u ukupnoj turističkoj ponudi osim nekoliko primjera u Slavoniji i Zagorju. Karlovačko područje ima sve mogućnosti da takav vid turizma razvije zbog svog položaja, prirodnih i etnografskih ljepota u koje ulaze: narodni običaji, arhitektura, prirodne ljepote, povijesni objekti, mogućnosti bavljenja lovom, ribolovom, pomoći pri radu na polju, sa životinjama, uzgajanje konja za vožnju izletnika i turista kočijom i jahanja, uz primjeran smještaj (koji treba unaprijediti) te domaću hranu, uvjet je za svaki seoski turizam na našem području.“

Iz istih izvora upućene su i inicijative za obnovu lađarstva na rijeci Kupi te se o tome govori u posebnoj brošuri etno-galerije Žunac pod nazivom: „Tiho plovi žitarica lađa“. Kada su 13. srpnja 1579. godine položeni temelji grada Karlovca kao vojne tvrđave, vodilo se računa o njegovom smještaju na četiri rijeke. Značajnu ulogu ima rijeka Kupa. Od samoga početka gradnje njome se prevozila hrastova građa iz pokupskoga bazena. Kroz naselja uz samu Kupu prevozio se sav „ provijant „ za potrebe tvrđave. Kasnije se prevozila hrana i sve što treba za život grada. U 17. stoljeću nastaje lađarski ceh, a zove se „Bratstvo sv.Nikole“. Godine 1706. dobivaju posebne povlastice papinskom bulom, postaju veliki ceh i nose naziv Plemeniti ceh. Posjeduju i svoju „lađicu“ i zastavu. Promet se odvija Kupom do Siska i dalje Savom do Dunava i Crnoga mora. Roba se vozi korabljama i dereglijama, sanjkama, gemljama, lađama, a kasnije i parnim brodovima, npr. 1802. godine brodom „ Napredak „. U Karlovcu se roba istovaruje na tzv. Malim pristaništima, kojih je bilo četiri, a jedino sačuvano je na Gazi podno nekadašnje Lukinićeve kuće.

Današnja ideja da se obnovi put lađara, te da se uz rijeku Kupu obilježe stare staze, možda će nekoga potaknuti i ovo štivo. „Korablje“ su se nekada vukle i s kopna pomoću konjske snage ili ljudi, bile bi značajan doprinos turističkoj ponudi ovoga kraja. Moglo bi to biti doista značajno mjesto u svijetu koje bi obnovilo stari način života uz rijeku i Pokuplje bez mnogo ulaganja. Kako je ovo danas još uvijek moguć kraj razvijena stočarstva, uz novu pomoć mehanizacije u poljoprivredi i sve spomenuto, plodovi te djelatnosti mogli bi upotpuniti i gospodarsku ponudu posebna asortimana.

 

SJEĆANJA NA RANE GODINE DJETINSTVA U RODNOJ MI REČICI LUKI POKUPSKOJ

 

Tako izgleda slika moga rodnoga mjesta sa stajališta objektivnih podataka i današnjih značajki.

Dakako, čovjek nakon toliko godina življenja daleko od toga kraja, osobito kada su u pitanju sjećanja na rane godine, nosi mnogo sličica i impresija naizgled poneke i manje važnosti, ali koje su se dublje urezale u pamćenje. Meni su u sjećanju na Rečicu ponajviše prisutne slike kada bi se odrasli muškarci okupili i susretali na seoskom raskrižju za mirnih i toplih večeri koju je obasjavala mjesečeva svjetlost i počeli pričati svoje dogodovštine na lijepom kajkavskom jeziku. Ili bi pak zapjevali stare Rečičke pjesme, koje su u noći daleko odjekivale niz korita Kupe, koje smo mi, djeca, sa strane upijali kao neku napeto štivo. Žene pak, ostale su mi u sjećanju kada su stupale, neke od njih i trle lan, i ritam te

buke koja je odjekivala poput glazbene pratnje. A takvi susreti i jesu uz kupicu vina završavali zajedničkom pjesmom, pa su se domaće popevke mogle čuti duboko u noć. Život, mislim danas o tome, nije bio nimalo lagan, a opet je sve svoje težine selo moga djetinjstva otapalo u pjesmi. Večeri na selu ispunjavala je još jedna glazbena kulisa. Bile su to duge i skladne arije žaba koje su kreketale iz obližnjih voda. Noćno lajanje pasa, pjev ptica kukavica ili sova, sve to izranja iz mojih sjećanja snažno, valjda i zbog toga šte se to izgubilo u kasnijoj atmosferi i načinu života i njegovih okolnosti, nešto što se više kasnije nije ponovilo, zato je valjda tako snažno utisnuto u sjećanje. U izuzetnom su mi sjećanju i dani koje smo provodili kupajući se na plaži Kupe, na „ruti“ tako smo to mjesto zvali. Kupali smo se i sunčali zajedno sa guskama, koje su nam se pitomo plivajući približavale u susret kao dio naših igara.

Snažnije slike iz dana djetinjstva vezane su i uz crkvene svečanosti. Za dana proštenja prigodom slavljenja sv. Ivana, zaštitnika mjesta, održavala se i velika fešta. Poslije svete mise, pod šatorom bi se okupilo puno ljudi. Bili je tu i licitara, a plotovi su bili nakićeni friškim žutim ružama, koje smo zvali ivančice. Piće se točilo iz bureta.

Za svetog Jurja složilo bi se nas pet-šest dječaka i djevojčica s gitarama ili harmonikom, sa starim pjesmama sakupljali smo, jaja, šunku ili novac, ili što drugo čime su nas darivali, kako su to nalagali drevni običaji za taj dan.

Najčešće smo pjevali.

„Pisan Vuzam prošal je

zelen Juraj došal je,

iz zelene gore, u ovo ravno polje.

Donesal je donesal

lakat dugu mladicu i od pedlja travicu,

darujte, ga darujte, Jurja zelenoga,

Juraj nije svaki dan, već na ljetu jedan dan.“

Na kraju je slijedila zahvala sa završnom kiticom.

Ja vam hvalim,

Bog vam plati i Marija božja mati.