Kratki komentar.
Bila nam je poput mame sve nas je zajedno okupljala i nikad joj nije teško bilo nešto više,društveno učiniti za Hrvatsko iseljeništvo.Svi smo si svjesni,da za ovoliko navedenih zahtjeva,potrebno nam je Ministarstvo iseljenika povratnika i useljenika,čije bi rad i zalaganje teklo poput voda u vodovodnim cijevima ili krv u ljudskim venama.Na žalost osim samo priča na papiru, do sada nitko od vodećih naših dviju najvećih političkih stranki nema dobre volje,konačno pokrenuti i radno to Ministarstvo MIPU.
KAKO DA OPSTANE DRŽAVA
O dojmovima s Dana otvorenih vrata za iseljenike u Uredu predsjednice RH
tekst i foto: Josip Mayer
U Uredu predsjednice Republike Hrvatske u petak 21. srpnja 2017. održan je Dan otvorenih vrata za iseljenike i hrvatske manjinske zajednice, gdje je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović na paklenoj vrućini negdje oko 32 stupnja, istaknula važnost povezivanja iseljenika s domovinom i stvaranja uvjeta za njihov povratak te punu integraciju u hrvatsko društvo. Uz domaće udruge, bilo je tu udruga iz Slovenije, Austrije,Gradišća i još mnogo drugih čija imena nisam stigao zapisati.
Bio je to stvarno uz predsjednicu RH jedan vrlo ugodan susret. Gosti su se imali priliku sastati, osim s predsjednicom i sa svojim dugo neviđenim prijateljima. Neki su se tek upoznavali. Upravo to i jest ono, što se željelo s tim upriličenjem postići.
Imao sam prigodu sastati se s gospođom Ružicom Studer Babić, voditeljicom portala „Moja Domovina de“ i s gospodinom Zlatkom Jambrešićem. Oboje su osnivači i voditelji udruge „IPU“ iseljenika, povratnika i useljenika čiji sam i sam član sa željom i nadom da se ta udruga proširi i na druge europske države gdje god žive Hrvati.
Sastao sam se, po prvi puta, i s gospođom Tugom Tarle, nekadašnjom diplomatkinjom u Čileu, današnjom književnicom i poznatom humanitarkom. Poznata je također po neumornom zalaganju za iseljenički muzej u Rijeci kojeg joj je riječki gradonačelnik Vojko Obersnel oko 2020. godine obećao i potvrdio da će se dogoditi. Podsjetimo se i njezine knjige pod naslovom „Hrvatski iseljenički duhopis“, koja nam kaže mnogo toga.
Sastao sam se također, nakon skoro dva desetljeća, s gospodinom Antom Beljom nekadašnjim neumornim predsjednikom Ministarstva hrvatskih manjina, iseljenika i povratnika na relaciji povezanosti „Domovina i iseljeništvo“ koje se prije dugo godina jednoglasno zatvorilo.
Imao sam se priliku također sastati i s gospodinom prof. Milanom Bošnjakom, nekadašnjim koordinatorom Hrvatske dopunske škole u Baden Württenbergu, a sadašnjim savjetnikom s posebnim položajem za pitanje hrvatske nacionalne manjine u inozemstvu.
Iskreno rečeno, to je u stvari druga predsjednica nakon pokojnog Franje Tuđmana, koja želi nakon dugo vremena dati potporu iseljenim Hrvatima. To me osobno veseli, vjerujem i mnoge druge. U svakom slučaju nada je opet nakon dugo vremena, finula.
“Moramo svim iseljenicima, koji to mogu i žele, omogućiti povezanost s domovinom, stvarati uvjete povratka i pune integracije u hrvatsko društvo. Tim ciljevima se hrvatske političke, znanstvene, kulturne i druge ustanove moraju dinamično prilagođavati, a posebice se u taj proces mnogo dinamičnije mora uključiti naša diplomatska mreža“, kazala je predsjednica Grabar-Kitarović u prigodnom govoru.
Ukazala je na potrebu uklanjanja birokratskih zapreka koje iseljenicima otežavaju stjecanje državljanstva i dobivanje isprava, rješavanje imovinskih pitanja, ulaganja, pokretanja posla te povratak i punu integraciju. Isto tako, istaknula je potrebu uspostave što boljih zrakoplovnih veza s državama i gradovima u kojima živi veći broj Hrvata.
Posebice važnim naglasila je i uspostavljanje veza s potomcima Hrvata koji su se iselili prije više desetljeća, osobito s mladima i ljudima srednje dobi, te omogućavanje njihovih posjeta Hrvatskoj kroz programe školovanja, studija i učenja hrvatskoga jezika, ali i poslovne programe. Nužnim drži i poticanje osnivanja i rada društava i zaklada za učenje hrvatskoga jezika i kulture u zemljama gdje su Hrvati manjinske zajednice.
„Moramo napokon shvatiti da nam je za narodni i državni opstanak važan svaki naš čovjek i tomu treba sve podrediti. Ujedno, isto tako, moramo sve učiniti da Hrvati opstanu i ostanu u Bosni i Hercegovini kao ravnopravni dionik njezina razvoja i europske razvojne perspektive“, kazala je predsjednica i istaknula da tom segmentu državne politike treba, zajedno s demografskom obnovom, dati najviši prioritet. Ističući pomoć i ulogu iseljenika tijekom Domovinskog rata i dugu povijest iseljavanja Hrvata, kazala je kako činjenica da je „cijela jedna Hrvatska u svijetu“, iako bolna, predstavlja izazov i poticaj državnoj politici, akademskoj zajednici i hrvatskom društvu da se taj veliki potencijal stavi u funkciju dobrobiti Hrvatske.
„Iako radosna i ponosna zbog ovoga susreta s vama, danas sam pomalo i sjetna jer ovaj događaj ujedno govori o bolnoj sudbini mnogih Hrvata koji su stoljećima životnu sigurnost, sreću, uspjeh, a sve donedavno i slobodu morali tražiti izvan domovine“, kazala je hrvatska predsjednica. Dodala je kako nema ništa prirodnije od toga da Hrvatska, uz Bosnu i Hercegovinu, kao matična država hrvatskoga naroda, izgradnji odnosa sa svojim iseljeništvom povjeri najveću političku važnost.
Pohvalila je golem napor što ga Hrvati diljem svijeta čine kako bi sačuvali nacionalni identitet i povezanost s domovinom kroz znanstvene ustanove, razne folklorne i kulturne udruge i zajednice te zaklade, časopise i novine, ali i ulogu Katoličke crkve koja je osnivala župe u svim većim zajednicama Hrvata.
Nakon obraćanja predsjednice, uslijedio je prigodan kulturno-umjetnički program, u kojem su sudjelovali predstavnici iseljene Hrvatske i hrvatskih manjinskih zajednica, a predsjednica Republike dodijelila je i diplome studentima Ljetne škole hrvatskog jezika Sveučilišta u Zagrebu.
Ne znam dokle će predsjednica RH morati ponavljati jedno te isto, kako bi je njezini politički kolege počeli razumjeti. I, koliko će još vode proteći rijekama dok se stvarno shvati da smo jedna nacija koja bi trebala konačno zajednički povezano i suradnički bolje i kvalitetnije funkcionirati.
Svi smo si svjesni, da za ovoliko navedenih zahtjeva, treba stvoriti jedno kvalitetno Ministarstvo iseljenika povratnika i useljenika, čiji bi rad i zalaganje tekao poput voda u vodovodnim cijevima ili krv u ljudskim venama.
Država smo s velikim odljevom, posebno mlađih generacija, stručnih ljudi, koji zemlju napuštaju. Natalitet nam pada. Djeca, umirovljenici, stari i nemoćni ne mogu držati cijelo državu kao što ne može ni sama predsjednica, ako joj nitko ne dođe u susret.
Kako onda da opstane država?
Kommentare
Kommentar veröffentlichen