BLOG KAO KNJIGA

BLOG KAO KNJIGA!
Moje priče,moja djela,stavovi i potvrde. 

Mislim da većina ljudi, osobito u nekim zrelijim godinama života počinje, tiho u sebi, pisati svoj život, stvarati, dakle, svoju knjigu. Većina je, dakako, nikada ne napiše, te zaboravu tijekom vremena prepustasve ono što je činilo sadržaj jednoga djelovanja i živiljenja. Jedna izreka od starine o tome kaže da sve što nije zapisano nije ni bilo. 

Dosita, za neke nadolazeće Ijude naš život i djelo neće biti da spomena na nadgrobnom spomeniku ne ostavimo li o sebi i svojima pisani trag, brazdu na tragu svoga hoda pod ovim nebeskim nebom. Nije to jedini ni najvažniji razlog nastajanja ni ovog mog djela koji je trebao već odavno da postane  knjiga. O čovjeku samam, O meni, dakle; samom ne bi bilo vrijedno ni osobito bitno pisati. 

No, uz moje razdoblje življenja skupilo se je puno toga od opće važosti, od bitna interesa za naš narod i domovinu u 

čijim sam zbivanjima i ja, pored mnogih naših sunarodnjaka, aktivno sudjelovao. Što više: upravo taj period borbe za hrvatsku opstojnost i samostalnost rijetka je i presudna pojava i u povijesti rnnogih drugih naroda. Zateći se u to procesu domovinskih promijena, biti ili ne biti u aktivnoj ulozi borbe za uzvišeni cilj, uz sve žrtve i odricanja predstvlja i častan čin, izuzetnu sreću. I da nije bilo  takvih razloga, vjerojatno se nikada ne bi rodila ideja o o ovim zapisima ali i svim drugima koji se pojavljaju u različitim hrvatskim tiskovnim listovima i njihovim portalima.

Dakle, središnje mjesto ovog sadržaja predstvlja vrijeme hrvatske ratne drame u Domovinskom ratu, osobito humaterane pomoći iz našeg iseljeništva, gdje sam aktivno sudjelovao sve to vrijeme sa svojom obitelji. Tako sam postao dio velikoga općenacionalnoga pokreta, dio jedne nezaustavljive bujice koja je rušeći sve pred sobom hitala cilju - slobodi i ostavrenju tisućljetnog sna.

U tim vremenima općehrvatskog zanosa, upoznao sam mnogo istomišljenika, vrlo mnogo Ijudi istih ciljeva, razmišljanja i žrtava. Stekao mnogo prijetelja koje u drugim nekim okolnostima zacijelo nikada ne bih sreo. Nisu u pitanju samo naši, hrvatski ljudi. Oko hrvatske drame okupilo se je mnogo drugih naroda, meni dotada nepoznatih i dalekih ljudi nastanjenih u mojoj drugoj domovini - Njemackoj. Među njima osobito, dakako Nijemaca, ljudi koji su osjetili hrvatsku tragediju i nastojali nam ublažiti teskoće. 

To je činilo gotovo jedini dia mojih aktivnosti u ratnim godinama i danas mogu zasigurno reći da je to i najbogatiji dia moje biografije, njezin najdramatičniji, ali i najplemenitiji dijela. Ta najvrednije razdoblje moga života predstavljaju i dan danas osnovni motiv za pisanja ovog djela  te čini i njegov najopsimiji dio. Upravo u tome, uvjeren sam, mnogi će domoljubi prepoznati sebe i svoje veze s domovinskim ratnim dramama, pa će to na svojstven naćin biti i dijalog sa svima koji su boravili na istim stazama, na terasama koje su povezivale u skladan akord mnoge nepoznate a tako bliske Ijude. U tome ova djela prestaju biti samo autobiografska priča, ona prerastaju u opće dobro.

Ljudski život predstavlja cjelinu sadanu od mnogih važnijih ili nebitnih detalja, ali svi oni doprinose oblikovanju upravo toga i takovoga bića. Vjerujem da su i na mene i moje djelovanje presudno utjecale rane godine, naizgled daleko od ovih novijih, ali čvrsto uranjene u moja sječanja pa i svjetonazor, osobito prema bliznjem svom,društvu i Hrvatskoj mi rodnoj domovini.

Stoga, ne mogu zaobići sve moje osobne drame iz ranoga djetinjstva, život na granici mogućeg, njegov zaokret preseljenjem u moju drugu domovinu, a osobito godine stasanja u iseljneništvu.

Iza mene je više od pola stoljeća života i rada,i ako već nekoliko godina u mirovini,  djeci i potomstvu ostavljam u nasljeđe i dio priče o njihovim korijenima. Jer, u njima nikada neće živjeti slika moje Rečice i Njemačke istovremeno. Umeni, kao i u većini migranata prve generacije žive dva jezika, dvije kulture, mnogo sudara svijetova u kojima smo preživjeli uz druge supruga 

Brigita i ja osobno tako različite živote.

Konačno, samo u nama, u našoj genaraciji žive i tako dramatična pitanja ostanka u tuđini ili povratka u domovinu, a ponajviše u vezi s našom djecom pa i njihovom djecom,odnosno našim unucima.Pitanje je to koje prolazi kroz glave mnogih naši hrvatskih iseljenika.Ali kvalitetnog odgovora još uvjek nema ni ne postoji.

I, na kraju, mi smo i vremenski na prekretnici milenija. Dakle, mnogo toga se zbilo na uskim putovima jednog ljudskog trajanja, uza sve navedene razloge, je i sabiranje onoga što je ostalo iza nas. Ma kako bilo neizvjesno to neko sutra, život iza nas odredio je i bitne smjerokaze života pred nama.